Danas je Anna Edwin Ngwale diplomirana učiteljica koja je u zemlju onih koji su joj pomagali, došla samo na dodatno obrazovanje. A potom se vraća u rodnu Tanzaniju. Zašto sama kaže da joj je srce pola u Africi, a pola u Hrvatskoj?
Kako nesebična, a opet nevelika pomoć čini čuda? Odgovor je u priči reporterke Provjerenog Nikoline Cetinić koja se bavi jednom sjajnom mladom ženom koja baš u četvrtak slavi 23. rođendan.
Anna kuha tipični siromašni doručak - brašno i vodu. Kasnije se doda još malo brašna da zgusne i to je onda ručak. A ako ostane, onda je i večera. Brašno i voda. I tako svaki dan.
"Nije ukusno, ali moramo. Zato što nemamo druge hrane za jesti", navodi Anne. Ali nikada se nije žalila. Jer dane kada su imali brašno i vodu - pamti kao bolje dane. Svakodnevica je to mnogima u dalekoj Tanzaniji. Danas, u domu Udruge Zdenac u Dugom Selu, njezin doručak izgleda drugačije.
"Ovdje ja, na primjer, svaki dan jedem jaje i kobasice, kruh, sir, čaj, mlijeko ponekad", navodi. Prije 14 godina to nije mogla ni zamisliti. Ali tada ju je pronašla Mirjana Iličić - volonterka u misiji. I njezin je život krenuo sasvim novim putem.
Anna Edwin je iz Tanzanije, zemlje netaknute prirode, brojnih nacionalnih parkova, ali i siromaštva i teških životnih priča. Među njima je i Annina. Kada je imala godinu dana, umrla joj je majka, otac ju je ubrzo napustio. Ostala je sama s bakom.
"Bila je bolesna i nismo imali novca. Živjeli smo težak život i ona se nije mogla brinuti ni za sebe, a još se morala brinuti i o meni", opisuje Anna.
Djetinjstvo nije bilo nimalo lijepo
Njezino djetinjstvo nije bilo nimalo lijepo. Brašno i voda svaki dan, kad je bilo sreće – ugali. A to je umjesto brašna - palenta. Ali izbora nije bilo. Već kao dijete, znala je da tako mora biti.
"Htjela sam samo promijeniti hranu. Ne nešto veliko, ne recimo pecivo ili pomfrit. Ne. Malo riže. Ona je rekla - 'nemamo'. Ja sam rekla - 'u redu je. Imam tebe i to je sve što želim. Ti si ovdje sa mnom, ja ću jesti ugali bez obzira na sve'", opisuje.
Bio je to život krajnosti koji njezini vršnjaci, ali i odrasli – osobito u Europi, ne mogu ni zamisliti. Ali ni u onim najtežim trenucima nisu gubile nadu.
"Moja baka je govorila Bog je dobar i poslat će ti nekoga da ti pomogne, moraš se moliti svakog dana", prisjeća se. Molitve malih sklopljenih ručica netko je ipak čuo. 2009. na njihova vrata pokucala je Mirjana, volonterka Udruge Zdenac.
Prvi susret jako emotivan
"Za mene je taj susret bio jako emotivan, ja nisam mogla suspregnuti suze jer je to bilo moje prvo iskustvo i uopće upoznavanja s djetetom koje je u toliko u potrebi, koje živi u tako oskudnim uvjetima", navodi Mirjana.
Bila je to prva od mnogih Mirjaninih misija. Inače diplomirana pravnica te je godine osjetila potrebu pokloniti svoje vrijeme i pomoći najpotrebitijima.
"Da uđemo u njihove domove, da vidimo s kim žive, da vidimo jesu li doista u takvoj potrebi", opisala je. I zato su se uputili u Tanzaniju. Susreta s Annom i njezinom bakom Valeriom u njihovoj trošnoj kolibi itekako se sjeća.
"Kako je kuća tamna, nema prozore, nema struje i vidjela sam jednu djevojčicu skroz preplašenu u jednom dijelu te kuće, kraj svoje bake, jako se bila skutrila", prisjeća se Mirjana.
"Kada je Mirjana došla, bila sam preplašena jer sam prvi put vidjela bijelca i bila sam kao - 'što?' I onda me ona pozvala, a ja sam rekla - 'ne, ne, bojim se'", rekla je Anna.
Nije mogla odoljeti slatkišima
Ali slatkišima koje je donijela Mirjana ipak nije mogla odoljeti.
"Annu kada smo zagrlili, kada smo joj dali bombon, kada je ona osjetila sigurnost, da smo mi dobri ljudi, ona je sama svjedočila kao da je sunce ušlo u njezinu kuću", govori Mirjana.
Sunce koje ulazi u domove onih koji godinama žive u mraku - volonteri su Udruge Zdenac osnovane na inicijativu misionarke Ljilje Lončar.
"Imamo samostalne misije, to je Tanzanija, Venezuela i Kuba, gdje okupljamo mjesne volontere koji prepoznaju isto tako poziv i svoju radost da služe djecu i osobama treće životne dobi koje nemaju nikoga tko će se o njima brinuti", navodi sestra Ljilja Lončar, misionarka Milosrđa.
Jedan od njihovih brojnih projekata je i Zdenac znanja, poznatiji kao program kumstva.
"U Hrvatskoj nam se jave ljudi, promičemo stalno Zdenac znanja, popularno kumstva, tko želi biti kum, poduprijeti neko dijete u godišnjim troškovima za školovanje i drugim potrebama koje ima", dodaje.
Nije imala ni najosnovnije za školovanje
Aninu tešku sudbinu i uvjete u kojima je živjela teško je smjestiti u 21. stoljeće. Nije imala ni ono najosnovnije pa tako ni priliku za školovanje.
"U Tanzaniji, kada krećete u školu, prvo morate kupiti stolicu i stol da biste mogli sjediti na vlastitoj stolici za vlastitim stolom", kazala je Anna.
Nešto što joj njezina baka nikako nije mogla priuštiti. Ali i onda kada je sve bilo protiv nje i kada nije mogla ništa, mogla je sanjati. I maštati o svemu što je toliko htjela.
"Razmišljala sam i sanjala da jednog dana postanem učiteljica. Rekla sam svojoj baki da želim biti učiteljica, stalno sam to ponavljala i ona je rekla - 'u redu, bit ćeš učiteljica', ali je znala da nema novca za školovanje", dodaje.
"Ja sam siromašna i to je to, siromašna. Kada su oni došli, rekla sam - 'ovo je prilika, postat ću učiteljica i uspjet ću'", navodi Anna.
Godišnja pomoć školarcu - 150 eura
A ta prilika omogućena joj je upravo kroz program kumstva i to za manje od 50 centi na dan.
"150 eura je godišnja pomoć jednom osnovcu, djetetu u osnovnoj školi. Dobije dnevni obrok, dobije školsku uniformu, obuću, školski pribor, torbu, te najosnovnije stvari", objašnjava Lončar.
"Siromašnu djevojku koja si ne može priuštiti ni državnu školu, oni su upisali u privatnu školu. To je za mene bio kao san", prisjeća se Anna.
U tu školu idu djeca imućnijih obitelji. Ona nije bila jedna od njih. A ni prihvaćena od strane vršnjaka. Ipak, glavu je držala uspravno i hrabro koračala prema svome cilju - postati učiteljica. Pa je tako Zdenac financirao i Anino fakultetsko obrazovanje.
Maštala o - jabuci
I tako je korak po korak ostvarivala sve svoje želje i ciljeve. Ali nešto o čemu je maštala odmalena i dalje joj je bilo nedostižno. Jedna obična jabuka.
"Čitali smo. A kao 'apple', B kao 'ball' i ja sam svaki dan čitala A kao 'apple', A kao 'apple'. I rekla sam voljela bih pojesti jabuku. Ali kako? Nemam novca. I kad bih išla u školu, moji prijatelji su imali jabuke, svaki dan su jeli jabuke, a ja sam ih gledala dok jedu i mislila - znači tako jabuka izgleda. Sanjala sam da ću jednog dana samo pojesti jabuku", prisjeća se školskih dana.
Baš kao i sve do sada što je zamislila, potrudila se i ostvariti. S 20 godina, prvi put u životu pojela je - jabuku.
"Ostvarila sam svoj san. Kupila sam jabuku i rekla - 'Bože, molim te oprosti mi, danas sam kupila jabuku za jedan euro'. Narezala sam je na komadiće i probala", navodi i dodaje da je jabuka bila odlična.
S grižnjom savjesti, razmišljajući koliko je riže ili palente mogla kupiti za taj novac. Ali to je sada iza nje. Onu najveću želju ostvarila je prošle godine. Završila je fakultet i postala učiteljica.
"Vidi se da se isplati ta svrha zbog koje mi djelujemo, sva ta kumstva, ulaganja u školovanje, čovjek je toliko sretan, toliko zadovoljan s, u našim očima gledano, malim, uspio promijeniti nekome život. Ja sam iznimno ponosna na Annu i na neki način ona je kao moje dijete, a tako je svi doživljavamo u Zdencu", navodi Mirjana.
Postala dobra učiteljica
Ponos u glasu Mirjana ne može sakriti. Annu poznaje od devete godine kada ju je kao malenu, prestrašenu djevojčicu pronašla u njezinoj kolibi. A sada, 14 godina poslije ona je diplomirana učiteljica. Itekako dobra, govori Lončar.
"S vrlo velikom lakoćom prenosi znanje. Nas je podučavala svahili, možete misliti kako nam ide svahili, ali ona nikad nije rekla, ili prekorila nas, ne! Uvijek 'a dobro je to', to uvijek ponavlja, 'a bravo!'", dodaje.
Došla u Hrvatsku učiti hrvatski
U Hrvatsku je Anna došla na godinu dana kako bi učila hrvatski, ali i podijelila svoju životnu priču s hrvatskim učenicima koji su je posebno oduševili. Uskoro se vraća u Tanzaniju, prenijeti sve ono što je naučila. O Hrvatskoj i Hrvatima ima samo riječi hvale.
"Svi ljudi koji ovdje žive, svi koji nas podržavaju, oni su naša obitelj. Znate kako se kaže, dom je tamo gdje je srce. A moje srce je ovdje i ovdje je moj dom", govori Anna.
O programima kumstva često možemo čuti, a Anna je pravi primjer koliko su zapravo važni, njoj i onima koji su u istoj situaciji. Jer da nije dobila pomoć, sada bi vjerojatno bila udana, kaže nam. I nastavila živjeti onako kako je odrasla, kako je jedino i poznavala.
Muškarac donio novac da ju ženi kad je imala 12 godina
"Mislim da sam imala 12 godina kada je jedan muškarac, imao je gotovo 35 godina, došao je kod nas i dao mojoj baki novac da bi me oženio", prisjeća se Anna.
"Nažalost, te djevojčice vrlo rano ostanu trudne, dobiju djecu i onda se taj jedan začarani krug ili lančano se nastavljaju ti uvjeti siromaštva u kojima žive, nikako da isplivaju iz toga", rekla je Mirjana.
Osim financijske pomoći koja im omogućava da dobiju obrok, završe školu i prekinu krug siromaštva u kojem su odrasli, njima volonteri donose nešto puno vrjednije od materijalnog. Anna i dalje pamti trenutak kada joj je sestra Ljilja Lončar uputila riječi koje nikada do tada nije čula.
"Rekla mi je - 'kćeri moja'. I ja sam stala. Nazvala me svojom kćeri. Krenule su mi suze. Isto je i danas s djecom u mojem mjestu. Kada misionari dođu i upute im neku lijepu riječ, jer oni nas zovu - 'dođi dijete moje, dođi'. Taj osjećaj je veći od svega", govori.
Baš u četvrtak, ta divna djevojka slavi rođendan. Ne u svojoj domovini, ali opet među svojima. U domu Udruge Zdenac, okružena ljudima koji je vole, brinu o njoj. Onima koji su joj davno, malom i nesebično gestom, dali priliku za neki drukčiji, sretniji život.
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
