Majke desetljećima sumnjaju da su im djeca oteta, a sve se odigralo u rodilištima. Djecu nakon porođaja nisu vidjele, svima je rečeno da su djeca umrla. Nedavno je Europski sud za ljudska prava presudio da Hrvatska nije dovoljno istražila nestanke beba. Unatoč proteku vremena, većina njih i dalje se nada da će saznati istinu.
Podijelite
Tri žene, čije su potresne priče o gubitku djece snimili reporteri Provjerenog prije dvije godine, dobile su presudu Europskog suda za ljudska prava jer hrvatska mjerodavna tijela nisu dobro istražila nestanke beba iz rodilišta u Slavoniji. Do pravomoćnosti presude ni spomenute žene, ni njihova odvjetnica ne žele davati komentare.
Jedna od majki koje sumnjaju da im je tek rođena beba oteta iz zagrebačke Petrove bolnice je Gorica Šević iz Sremske Mitrovice. Nosila je blizanke, a porođaj je prošao u najboljem redu. Tri dana je prošlo od porođaja, a ona tek rođene bebe nije vidjela. "Gospođo Šević, Vaša curica je jutros preminula u 4 sata", rekla joj je glavna sestra.
Preminula je beba koja je imala veću kilažu i bolji indeks vitalnosti pri porođaju. "Ja sam samo pitala: 'Pa što je s bebom?' Rekla mi je: 'To nije vaša briga'", ispričala je Šević. Iz rodilišta je otišla s jednom bebom umjesto s dvjema. Kao i većina tih majki, nikad nije saznala gdje je njezino dijete pokopano.
Goran Belojević, umirovljeni profesor Medicinskog fakulteta u Beogradu, kaže kako u slučaju otetih beba postoje određene zakonitosti u postupanju koje su karakteristične za gotovo sve slučajeve. "Bebe navodno umiru noću. Zašto noću? Pa nema svjedoka. Ujutro rano, i to je gotovo redovno, govori se majci da je beba umrla. Sljedeća zajednička karakteristika je davanje sedativa, da bi se ona ošamutila. Ne može dobiti tijelo, nema priče o tijelu, ni slučajno ne može vidjeti bebu. Sljedeće su takozvani obdukcijski nalazi, kažem takozvani jer, po mom mišljenju, to je sve izmišljeno. To su krivotvoreni obdukcijski nalazi."
Nakon Srbije, prve presude od Europskog suda za ljudska prava nedavno je dobila i Hrvatska. No, jedina prava pomoć roditeljima bilo bi formiranje DNK baze za otetu djecu, gdje bi za svaki slučaj sumnje analiza bila besplatna.
Svi oni koji su u sličnoj situaciji zalažu se i za otvaranje arhiva tajnih službi, i to u svim zemljama bivše Jugoslavije, kao što je to učinila Istočna Njemačka, koja se također suočila s aferom otetih beba, kao i Irska i Španjolska. Svjesni da su šanse male, ali dok god postoje, postoji i ono što nikada nisu izgubili – nadu.
Priču pogledajte u videoprilogu reporterke Provjerenog Barbare Majstorović.