Dušan Marić, zastupnik Srpske napredne stranke u Narodnoj skupštini Srbije objavio je na Facebook profilu status u kojemu je Dinaru nazvao ''srpskom planinom''.
Pročitajte i ovo
Pozdrav sa Dinare (1913): Srpska zastava se danas zavijorila na najvećoj srpskoj planini.
Hrvatska danas obilježava početak zločinačke vojne akcije Oluja.
Upravo sam se popeo na Dinaru iznad Knina, najveću i najopjevaniju srpsku planinu i na njenom najvišem vrhu Troglavu (1913) razvio srpsku zastavu.
Zastavu sa Kajmakčalana, Karpata, Zebrnjaka, Mačkovog kamena, Cincara, Raduše, Čvrsnice, Gazimestana, Novog Brda…
Da na današnji dan, dan koji Hrvati slave kao dan pobjede, a Srbi kao dan velike nesreće, Hrvate ali i zaboravne Srbe podsjetim da je Dinara i srpska planina.
Da podsjetim Hrvate, ali i zaboravne Srbe da su Dalmacija i Kninska krajina ništa manje srpske nego što su hrvatske.
Da podsjetim Europu i Ameriku, ogrezle u sotonizaciji i teroriziranju srpskog naroda, na 500.000 Srba u Hrvatskoj kojih više nema, jer su ih hrvatska vlast, vojska i policija prije tri desetljeća protjerali iz njihovih domova i njihovog zavičaja, u najvećem etničkom čišćenju u Europi poslije Drugog svjetskog rata.
Da svet podsjetim na više od milijun Srba koje su Hrvati ne tako davno, u najstrašnijem genocidu u povijesti ljudskog roda, ubili u Jasenovcu, Jadovnu, Gradišci, na Kozari, u Glini, Bugojnu, Sanskom Mostu, na Garavicama kod Bihaća i na stotinama drugih stratišta.
Oko mene puca pogled na beskrajni lanac dinarskih i krajiških planina, na beskrajne pejzaže okićene kamenom, cvijećem, vodama Jadranskog mora i Peručkog jezera. Sve ovo božje prostranstvo, koje je srpskom rodu i čovječanstvu podarilo Nikolu Teslu, serdara Janković Stojana i mnoge druge velikane nauke, pera i svijetlog oružja, prošarano je jamama. Samo rijetke među njima nisu popločane srpskim kostima, kostima žrtava hrvatskih zločina.
Dok je svijeta i vijeka, dok je Dinare, njihov krik će odjekivati nebom iznad Krajine. I nema Hrvata, normalnog čovjeka, a Bogu hvala i većina Hrvata su dobri i savjesni ljudi, koji zbog tog krika neće osjetiti stid. Koji ne može izbrisati ni jedna oluja. Ni ljudska, ni božja.
I na kraju, dok sjedim na Dinari, planini i srpskoj i hrvatskoj, planini simbolu našeg viševjekovnog sporenja, da podsjetim Hrvate, posebno Hrvate u Dalmaciji i Kninu, da su većini njih ne tako daleki preci, nekima čak i pradjedovi, bili Srbi i pravoslavci. Da ih podsjetim da smo braća, jedan rod.
I da danas 4. kolovoza 2021. godine, dok slave pobjedu u Oluji ujedno slave i svoj poraz. Poraz srpskog naroda u Krajini je poraz njihovog roda.
Poraz njihovih predaka, njihove vjere, njihove povijesti, njihovog zavičaja.
Jer ne možeš rođenog brata pobijediti, a da i sam ne budeš poražen.
Ako ne vjeruju, neka za dan dva, kad utihnu slavljeničke fanfare i pobjedničke poruke iz Knina i drugih krajiških mjesta, pogledaju oko sebe. Vidjet će pustoš i čuti tišinu.
Vidjet će pustu Dalmaciju, pustu Krajinu, puste Ravne kotare…Pusta hrvatska i srpska sela. Hrvatska sa lijepim kućama, srpska sa lijepim zidinama, koje je natkrililo iz njih izraslo drveće.
Hrvati su prvo Srbe protjerali u bijeli svet, a onda su i oni krenuli za njima. Da zajedno grade i izgrađuju Australiju, Njemačku, Kanadu….
A na prostranoj Dinari, najvećoj srpskoj i najvišoj planini u Hrvatskoj, dugoj preko 100 kilometara, ni jednog stada, ni jednog čobanina. Ni jednog jedinog.
Ovdje na 1913 metara pod oblacima nebesku tišinu narušava samo nekoliko orlova koji kruže iznad mene.
A bijeli oblaci koji se dižu nad Jadranom plove u daleke daljine.
Da prenesu pozdrav krajiškom narodu vjetrovima rata istrgnutom iz zavičaja i razdvojenom po dalekim prostranstvima tuđine.
Pozdrav sa Dinare.
