Hiroo Onoda rođen je u imperijalnom Japanu 1922., a početak Drugog svjetskog rata dočekao ga je u Wuhanu u Kini gdje je od 1939. radio u poslovnici jednog japanskog trgovačkog poduzeća.
Tek 1942. regrutiran je u imperijalnu japansku vojsku gdje se obučavao da postane obavještajni časnik, a što je ukljičivalo i svladavanje gerilske borbe.
U prosincu 1944. Onoda je poslan na otok Lubang kod Filipina u gerilsku akciju onesposobljavanja aerodoroma i brodskih pristaništa kako bi otežao izgledno iskrcavanje Saveznika na Filipine koji su tada bili pod japanskom okupacijom.
Naredbe koje je dobio bile su jasne: ni pod kojim uvjetima se nije smio predati, niti si oduzeti život. S druge strane, na otoku nije uspio provesti svoju misiju sabotaže, jer su ga časnici višeg čina spriječili u tome, a što je olakšalo posao Saveznicima da zauzmu otok 28. veljače 1945. godine. Uskoro su se svi Japanci predali ili su poginuli, osim potporučnika Onode tri vojnika: Yuichi Akatsu, Shōichi Shimada i Kinshichi Kozuka. Njih četvorica uputili su se u planinu na otoku.
Dugogodišnja gerilska operacija
Dok su se skrivali, Onoda i trojica podređenih vojnika nastavili su sa svojom misijom, izvodili su gerilske operacije, a preživljavali su na bananama, kokosima, ukradenoj riži i stoci. U nekoliko navrata upustili su se u pucnjave s lokalcima i policijom.
Izbjegli su sve američke i filipinske grupe za potragu, a napadali su poljoprivrednike vjerujući da su to neprijateljski gerilci. Procjenjuje se da su za vrijeme skrivanja uili do 30 civila na otoku.
Prvi put su Onoda i njegovi gerilci u listopadu 1945. vidjeli letak o tome da se Japan predao. "Rat je završio 15. kolovoza. Siđite s planine", pisalo je u letku. Onodina grupa bila je sigurna da je riječ o savezničkoj varki, jer da je rat završio ne bi se pucalo po njima u prethodnim susretima s policijom i civilima.
Krajem 1945. bačeni su letci po otoku s naredbom za predaju koju je potpisao general Tomoyuku Yamashita. Onoda i gerilci temeljito su proučavali letke i zaključili su da naredba nije autentična.
Jedan od vojnika, Yuichi Akatsu, odvojio se od grupe u rujnu 1949. i nakon šest mjeseci, u ožujku 1950. godine predao se filipinskim snagama. Onoda i ostali ovo su smatrali dezerterstvom i izdajom, pa su postali još oprezniji. U veljači 1952. godine otok je zasut s pismima obitelji trojice vojnika, njihovim fotografijama i apelima da se predaju, ali ovi tvrdokorni gerilci vjerovali su da je i to prevara.
Vojnik Shōichi Shimada je u lipnju 1953. bio ranjen u pucnjavi s lokalnim ribarima, ali se uspio opraviti. No, u svibnju 1954. godine slučajno su naletjeli na pripadnike filipinske vojske koji su imali vježbu na otoku, pa je u puškaranju poginuo Shimada.
Idućih 18 godina Kinshichi Kozuka i Hiroo Onoda preživjeli su zajedno, sve dok u listopadu 1972. Kozuku nisu ubili policajci koji su ih došli spriječiti u paljenju polja riže, a što su redovito radili, jer su smatrai da tako šalju signal japanskim snagama da je njihova grupa živa i da dalje odrađuju svoje dužnosti na otoku Lubangu. Onoda je sada ostao sam.
Sudbonosni susret s neobičnim putnikom
Norio Suzuki bio je japanski avanturist i putnik koji je putovao po svijetu, jer je rekao svojim prijateljima da želi pronaći "poručnika Onodu, pandu i Jetija, baš tim redoslijedom". Svoju želju i redoslijed ostvario je 20. veljače 1974. kad je na otoku pronašao izgubljenog japanskog vojnika Hirooa Onodu. Iako su se sprijateljili, Onoda i dalje nije vjerovao da je rat završio, nego je rekao da svoj položaj može predati samo ako mu dođe naređenje od nadređenog mu časnika, bojnika Yoshimi Taniguchija.
Suzuki se vratio u Japan s fotografijama izgubljenog vojnika kao dokazom njihovog susreta, pa se i japanska vlast bacila u potragu za časnikom kojeg je spomenuo Onoda, a pronašli su ga da se nakon rata zaposlio kao prodavač u jednoj knjižari.
Taniguchi i Suzuki došli su na otok Lubang, gdje mu je njegov nakadašnji nadređeni izdao tri zapovjedi:
- U skladu s Carskim zapovjedništvom, Četrnaesta područna armija prekinula je sve borbene aktivnosti.
- Sukladno Zapovjedi Vojnog stožera broj A–2003, Specijalni vod u Stožeru Glavnog stožera razrješuje se svih vojnih dužnosti.
- Postrojbe i pojedinci pod zapovjedništvom Specijalne eskadrile dužni su odmah prekinuti vojne aktivnosti i operacije i staviti se pod zapovjedništvo najbližeg nadređenog časnika. Kada se ne može pronaći nijedan časnik, trebaju komunicirati s američkim ili filipinskim snagama i slijediti njihove upute.
Onoda je bio i službeno razrješen svoje dužnosti i 10. ožujka predao se filipinskoj vojsci kod njihove radarske baze.
Sutradan, 11. ožujka 1974. godine službena ceremonija predaje održana je u predsjedničkoj palači u glavnom gradu Filipina Manili gdje se Hiroo Onoda službeno predao filipinskom predsjedniku Ferdinandu Marcosu.
Predsjednik je vojniku uručio pomilovanje za sve zločine koje je počinio dok se skrivao, a Japanac je predao svoj mač, pušku, 500 komada streljiva, nekoliko ručnih granata i bodež koji mu je poklonila majka u slučaju ako bude zarobljen da ima s čime počiniti harakiri.
Onoda je tako izdržao 28 godina, šest mjeseci i osam dana - sve skupa 10.416 dana - nakon predaje Japana. No, čak ni on nije bio japanski vojnik koji je najduže izdržao. Ta čast pripala je Tajvancu Teruu Nakamuri koji se borio na strani Japana do 18. prosinca 1974. godine.
Život nakon gerile
U Japanu su Hiru Onodu dočekali kao heroja kojem je vlada ponudila veliku svotu novaca zbog svih neisplaćenih plaća, no on je to odbio. Na kraju je pod pritiskom ipak pristao, ali da se sve daruje u dobrotovorne svrhe.
Teško se nosio s velikom pozornošću, a Japan u koji je došao nakon 30 godina odsutnosti bio mu je neprepoznatljiv i neprivlačan, pa se nakon što je izdao bestseller "Nema predaje: Moj tridesetogodišnji rat", već 1975. odselio se u Brazil gdje se bavio uzgojem stoke.
Kasnije je navraćao u Japan, gdje je osnovao kamp za mlade potresen jednim strašnim ubojstvom mladića koji je ubio svoje roditelje. Otišao je jednom prilikom i do otoka Lubang, gdje je donio stipendiju od 10.000 dolara za učenike, no lokalci čiji članovi obitelji su platili glavom njegove gerilske aktivnosti dočekali su ga s prosvjedima.
Umro je 16. siječnja 2014. u Japanu, u 91. godini života.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
-
Odlučeno jeDodik pobjesnio na novinarska pitanja: "Džaba mu tenkovi. Srpska jaja daleko su tvrđa nego neka druga"
-
Nakon što je izdan nalogFOTO Duge cijevi na ulicama Banje Luke: Oglasio se i Vučić - "Nikada to nećemo podržati"
-
Uhićenje Milorada DodikaEskalacija krize u BiH, ministar Anušić upozorava: "Ne mogu reći da se bojim, ali..."
