Tužiteljstvo za ratne zločine Srbije odbacilo je kaznenu prijavu koju je Fond za humanitarno pravo podnio početkom veljače 2019. godine, zbog zločina protiv čovječnosti, koji je počinjen u listopadu 1991. godine u Moroviću, kada su pripadnici JNA iz kuće izveli braću Abjanović, nakon čega im se izgubio svaki trag.
Pročitajte i ovo
Tomislav Žigmanov je rekao kako je po njegovu mišljenju to „posljedica nespremnosti srbijanskih institucija da se otvoreno suoče sa zločinima iz prošlosti, i to zločinima koji su počinjeni na teritoriju Srbije spram građana hrvatske nacionalnosti, građana koji ni na koji način nisu predstavljali prijetnju po sigurnost“.
„Naprotiv, svojom su lojalnošću svjedočili suprotno, a stradali su samo, po svemu sudeći, zbog svoje nacionalne pripadnosti! Također, ova odluka govori i u prilog tomu da u Srbiji još uvijek nevine žrtve, barem kada je riječ o Hrvatima, ne mogu računati na zadovoljštinu u vidu pronalaženja krivaca i njihovo kažnjavanje“, naveo je čelnik DSHV-a.
Na koncu, dodao je, ovakva odluka Tužiteljstva za ratne zločine šalje poruku nespokojstva za svakog Hrvata u Srbiji danas, jer se bijegom države od odgovornosti za zločine nad Hrvatima 1990-tih namjerno i nametnuto relativizira njihova žrtva.
„Šutnja državnih tijela može se onda jedino tumačiti tako da je u funkciji prikrivanja i nijekanja zločina nad Hrvatima u Vojvodini“, istaknuo je.
Uspoređujući položaj hrvatske manjine u Srbiji i srpske u Hrvatskoj, Žigmanov drži da su Hrvati u daleko nepovoljnijem položaju.
„Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji nalaze se u, strukturalnom i formalnom smislu, u nejednakom položaju. Najprije, pristojna konsolidirana demokracija, stupanj vladavine prava, nezavisnost i funkcionalnost institucija, ustavna pozicioniranost manjinskih prava i prateći institucionalni aranžmani, napose uključenost u procese odlučivanja, kao i razvijenost manjinskih prava i financijska sredstva koja se imaju na raspolaganju za ostvarenje istih, daleko su povoljniji čimbenici kada je riječ o Srbima u Hrvatskoj“, ocijenio je predsjednik DSHV-a.
Recimo, dodao je, „u obrazovanju – još uvijek nemamo sve udžbenike koji su potrebni za nastavni proces na hrvatskom, više od 70 posto nastavnika je jezično nekompetentno, a ni nakon 17 godina postojanja obrazovanja ne postoji prosvjetni savjetnik za nastavu na hrvatskom; ili u kulturi – ne postoji nikakav popis niti materijalne niti nematerijalne kulturne baštine Hrvata u Srbiji, a godinama izostaje zaštita ili obnova sakralnih objekata vezanih uz Katoličku crkvu; izostaju osude predstavnika vlasti i sankcije pravosudnih tijela kada je riječ o etnički motiviranim incidentima; ne postoji točna slika o kvaliteti ostvarivanja prava na službenu uporabu hrvatskog jezika i pisma; nema podataka, osim na razini Autonomne Pokrajine Vojvodine, o broju Hrvata uposlenih u državnoj upravi dok su financijska sredstva s kojima hrvatska zajednica u Srbiji raspolaže nekoliko desetaka puta manja“.
Žigmanov ističe i kako još uvijek nije riješeno ključno pitanje zajamčenih mandata u predstavničkim tijelima Srbije, a k tome dijelovi državnog aparata se više od tri desetljeća jednostrano s brojnim aktivnostima miješaju u identitetska pitanja ovdašnjih Hrvata i tako odlučujuće pridonosi izgradnji tzv. bunjevačke nacije“.
„Pri tomu mi, naravno, ne pada na pamet zanijekati da se u svakodnevnom životu građani srpske nacionalnosti u Hrvatskoj suočavaju s problemima, s kršenjem ljudskih prava i s neostvarivanjem manjinskih prava“, zaključio je predsjednik DSHV-a i ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata u razgovoru za tjednik „Hrvatska riječ“. (Hina)
