RMS Titanic, tadašnji najveći brod na svijetu, zapravo je trebao isploviti puno prije. Naime, njegov stariji brat Olympic, koji je prvi završen, pokazao je neke nesavršenosti tijekom plovidbi. Putnici iz prve klase bili su nezadovoljni izvedbom jednog dijela palube, pa je usred izgradnje Titanica došlo do promjene dizajna, koji je prolongirao završetak broda. Da je završen u roku kako je planirano, izbjegao bi nesreću koja ga je zadesila.
S druge strane, da nije izbjegao nesreću na početku svojeg prvog putovanja, možda bi izbjegao onu nesreću koja ga je čekala na kraju toga jedinog putovanja. Iz luke Southampton Titanic je isplovio prema rasporedu, u podne 10. travnja 1912., no tom prilikom golema masa Titanica istisnula je veliku količinu vode i izazvala golemi val, koji je privezani brod SS New York podignuo u zrak, a onda i počupao vezove kojima je bio privezan za obalu. Da u posljednji čas tegljač Vulcan nije uspio iskontrolirati brod New York, zabio bi se u Titanic s kojim se mimoišao za samo 1,2 metra.
Titanic je tada, na svoju žalost, imao sreće, pa je krenuo na svoje prvo putovanje. Nakratko je zastao po putnike u Francuskoj, nakon toga u Irskoj, a onda nastavio punom brzinom preko Atlantika. Još jedna nesreća događala se u njegovoj utrobi za to vrijeme, a za koju nitko od putnika nije znao.
Naime, u jednom od spremnika ugljena deset dana prije isplovljavanja zapalio se požar. Takvi požari uskladištenog ugljena bili su česti na brodovima s parnim pogonom jer je dolazilo do spontanog samozapaljenja ugljena. Takve je požare teško ugasiti, pa je požar ugašen tek kobnog dana kad je brod potonuo. Neki smatraju da je taj dugi požar oslabio brod i učinio ga podložnijim potonuću.
Kako bilo da bilo, vrijeme i nije bilo baš najljepše tijekom plovidbe, a posada je bila upozoravana na sante leda koje vrebaju u moru. Iz današnje perspektive kapetan Edward Smith djelovao je bahato kad nije uzeo u obzir ta upozorenja, ali u ono doba led nitko nije smatrao ozbiljnom prijetnjom za brodove, a nije ni smanjivao brzinu zbog toga.
U 23:40, na današnji dan, 14. travnja 1912., mornar Frederick Fleet sa svojeg vidikovca uočio je santu leda kako izranja iz magle. Upozorio je most na opasnost koja je bila ravno ispred broda. Prvi časnik William Murdoch naredio je naglo zaokretanje broda kako bi se pokušalo zaobići santu, ali bilo je prekasno. Brod je desnom stranom udario u santu. Led nije probio oplatu, nego je udubio čelične ploče tako da su se odvojile od trupa broda i voda je počela ulaziti u brod. Pet odjeljaka odmah se napunilo, a brod je mogao ostati na površini samo s četiri poplavljena odjeljka. Bilo je jasno da će brod potonuti.
Titanic je imao dovoljno čamaca za spašavanje, koliko su mu tadašnji pomorski propisi nalagali, pa čak i malo više od toga, ali ni blizu dovoljno da spasi svih svojih 2453 putnika, što čak i nije bio puni kapacitet broda jer on je mogao primiti 3547 putnika i članova posade. Mjesta u u čamcima bilo je za 1178 osoba.
Povrh nedovoljnog broja čamaca, posada uopće nije bila obučena za izvanredne situacije i polaganje čamaca, kao ni za to koliko točno ljudi stane u te čamce jer, kao i kad je o santama bila riječ, nitko nije vjerovao da se nekakvo potonuće uistinu može i dogoditi, pa nije bilo obuke za posadu.
U 2:20 potonuo je i zadnji dio Titanica. U čamcima je bilo 706 osoba, a 1517 osoba je poginulo, većinu je ubila iznimno ledena voda. Brod koji je Titanicu bio najbliže, SS Californian, vidio je signalne rakete, ali ih nije shvatio kao poziv u pomoć. U radijskoj sobi nije bilo nikoga tko bi mogao primiti poziv u pomoć s Titanica. Oko 4 sata do mjesta potonuća stigao je brod Carpathia, koji je bio na putu prema Rijeci, ali promijenili su kurs tri sata ranije kao odgovor na poziv u pomoć. Četvrtina posade Carpathije bili su hrvatski mornari.
Tijekom 4 sata svi preživjeli, zajedno s čamcima, ukrcani su na Carpathiju. Carpathia je u New York dovezla 706 preživjelih. Svima znana potrošnost putnika iz treće klase pokazala se idućeg dana kad su po tijela došli s drugim brodovima. Bilo je vrlo limitirano koliko tijela mogu prevesti, pa su i tada prednost odlučili dati bogatima jer je njihova identifikacija bila bitna kako bi se spriječili sporovi o velikoj imovini.
Tragedija Titanica bila je velika medijska senzacija, ali i prilika da se neke stvari promijene. Nakon temeljitih istraga američkih i britanskih tijela zaključeno je da je brod išao prebrzo i da kapetan nije poslušao upozorenja o santama leda. Također, zaključeno je da su pravila o opremanju brodova čamcima za spašavanje bila zastarjela. Isto tako, uspostavljena je Međunarodna ledena patrola, a pravila sigurnosti plovidbe usklađena su na međunarodnoj razini, i to Međunarodnom konvencijom o zaštiti života na moru, koja je i dandanas na snazi. Ipak, za potonuće nitko nije bio kriv jer su se svi pridržavali pravila koja su tada vrijedila, pa je potonuće proglašeno božjom voljom.
Titanicov brat Olympic nakon te nesreće prošao je temeljitu rekonstrukciju. Doživio je i junačke dane u Prvom svjetskom ratu kad se zabio u jednu njemačku podmornicu i potopio je, a nakon rata nastavio je prevoziti putnike sve dok sredinom 30-ih nije poslan u rezalište jer je zbog Velike gospodarske krize postao neisplativ. Drugi Titanicov brat Britannic gradili su dulje, s promjenama koje su napravljene zbog potonuća Titanica, no nije dugo poživio. Već u Prvom svjetskom ratu, u kojem je služio kao najveći bolnički brod na svijetu, naletio je na podvodnu minu i potonuo. Srećom, za razliku od Titanica, od 1066 osoba na Britannicu poginulo je njih 30, a 1036 je spašeno. Britannic je bio najveći brod potopljen u Prvom svjetskom ratu.
