Prvi je pred papu istupio velečasni Zvonimir Matijević, svećenik banjalučke biskupije.
Pročitajte i ovo
'Papa mi te volimo'
VELIČANSTVEN DOČEK PAPE NA KOŠEVU Pogledajte kako je to izgledalo
Fotogalerija
Papa Franjo u Sarajevu - brojna poznata lica na stadionu Koševo
'1992. bio sam upravitelj župe Glamoč. Pastoralno sam skrbio za malobrojnu zajednicu od 50-ak vjernika. U RH već je tada bjesnio rat koji se nadvio na BiH. 24.2. 1992. ubijen je moj ugledni župljanin Alojzije Kelava. Mnogi su mi govorili da trebam otići, ali nisam htio otići i ostavljati župljanje u takvoj opasnosti. Slično je učinila i većina svećenika i časnih sestara', ispričao je.
'12.4. 1992. na Cvjetnu nedjelju vojnici su me uhitili i odvezli u grad Knin u susjednu Hrvatsku, više puta su me tukli dok ne bih pao u nesvijet od boli, tražili su od mene da na televiziji javno iskažem kako sam ratni zločinac. Kada su se uvjerili da ću radije umrijeti nego izreći takvu laž doveli su me pred vojnog zapovjednika kojem je bilo jasno da još neću moći dugo izdržati. Napokon su odlučili prebaciti me u bolnici u vrlo teškom stanju', ispričao je i dodao da su mu dali šest doza krvi da bi preživio.
'Tijekom 26 dana boravka u Kninu u bolnici oporavio sam se toliko da sam mogao podnijeti razmjenu. Mogli su me razmijeniti kao ratnog zarobljenika, a nakon toga sam se oporavljao dva tjedna u Splitu u bolnici'', rekao je.
'Ja svećenik Zvonimir od srca opraštam svima koji su mi nanijeli zlo, boli. Molim za njih da im milosrdni Bog oprosti', rekao je i zahvalio Papi koji je došao u njegovu zemlju.
Svećenici i časne sestre pred papom Franjom svjedočili o strahotama koje su preživjeli u ratu
Nakon njega svjedočio je svećenik fra Jozo Puškarić koji je rekao da je neizmjerno zahvalan Bogu koji mu je dao priliku da danas stoji pred Papom.
'Rat me zatekao na dužnosti župnika. Naoružani srpski policajci došli su 14.5. 1992. u župnu kuću i odveli me u logor zajedno s mojim župljanima iako nismo bili ni za što krivi. Župa je ostala bez stanovnika, većina kuća je uništena. U logoru sam proveo četiri mjeseca. Dani su bili jako dugi jer su bili ispunjeni neizvješnošću. Živjeli smo u neljudskim uvjetima, cijelo vrijeme bili smo uglavnom gladni i žedni. živjeli smo bez ikakve higijene, svakodnevno maltretirani, fizički udarani. Od batinjanja slomljena su mi tri rebra, a siguran sam da nijedan čovjek to ne bi mogao izdržati sam, pogotovo ne bez Božje pomoći', ispričao je svećenik kojeg su svladale emocije kada je spominjao muslimanku koja mu je pomogla.
'Jednom sam poželio da smrt učini kraj mojim mukama. Molio sam stražara da me ubije, njegovo odgovor je glasio oprilike 'e nećeš ti tek tako umrijeti, za tebe ćemo dobiti 150 naših'. Njegove riječi vratile su mi nadu, želja da preživim temeljila se najviše na tome da svim ljudima mogu svjedočiti o strahotama rata. Zahvalan sam Bogu za ovaj višak života nakon logora i što me u nijednom trenutku nije zahvatila mržnja prema mojim mučenicima. Oprostio sam im', rekao je i pozvao Papu da moli za sve.
Posljednja je svjedočila časna sestra Ljubica Šekerja. Bila je zarobljena i zlostavljanja u minulom ratu.
'15.10.1993. oko 11 sati u travničku župnu kuću upala su petorica naoružanih stranih ratnika. Prislili su me da pođem s njima. U kamionu je već bio bolesni župnik i tri djelatnika župnog Caritasa. Redovničkom odjećom koju sam imala na sebi vezali su mi oči, nismo smjeli znati kud nas voze. Odvezli su nam u svoje sjediše u prostoriju s dva kreveta na kat. Odvezali su nam oči i uzeli sve stvari koje smo imali u džepovima. Od župnika su tražili da nogama pogazi moju krunicu. Prijetili su da će me zaklati ako je ne pogazi. Kazala sam mu neka me zakolju, ali neka ne gazi svetinju', ispričala je među ostalim i zahvalila Papi za dolazak. Dodala je kako uz njeno svjedočenje postoje i druga i napomenula da je svima sve oprostila.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook