Rusija ne priznaje jurisdikciju Međunarodnog kaznenog suda u Haagu, koji je ovoga tjedna izdao nalog za uhićenje Vladimira Putina zbog ratnih zločina počinjenih u Ukrajini. On će ipak uvelike ograničiti njegovu slobodu kretanja - čak 122 dvije zemlje potpisnice Rimskog statuta dužne su ga izručiti ako dođe na njihov teritoriji. Jedna je od njih i Južnoafrička Republika, u kojoj se u kolovozu održava 13. sastanak BRICS-a, kojem bi trebao prisustvovati i ruski predsjednik. Najednom su oči međunarodne javnosti bile uprte u zemlju koja je dosad pokazala, blago rečeno, ambivalentan stav spram invazije na Ukrajinu.
"Južnoafrička Republika već je imala primjer ugošćivanja osobe pod nalogom Međunarodnog kaznenog suda - Omar al Bashir, bivši predsjednik Sudana bio je na listi zločinaca u Haagu kada je posjetio zemlju. Nije izručen uz objašnjenje da kao predsjednik uživa privilegije i imunitete. Iako je iz Haaga poslana poruka da nalog njihova suda nadjačava predsjednički imunitet, nije se dogodilo ništa. Drugim riječima, države potpisnice Rimskog statuta imaju obvezu poštivati nalog, ali ne postoje metode prisile", objašnjava vanjskopolitički analitičar Branimir Vidmarović, ali dodaje kako za Putinovo uhićenje ipak postoji puno veći interes. "Uvjeren sam da bi u ovoj situaciji SAD lupao sankcije da se takvo nešto ponovi."
BRICS označava skupinu zemalja s najbrže rastućim ekonomijama - Brazil, Rusiju, Indiju, Kinu i Južnoafričku Republiku, a naljeto bi se trebao održati njihov novi sastanak. Riječ je o vrlo labavu i neobavezujućem savezu, ali dovoljno jakom da nijedna od država članica ne osudi službeno invaziju na Ukrajinu. Kada je u vijeću UN-a trebalo dignuti ruku da bi se i deklarativno osudila Ruska Federacija a propos invazije, nije to učinila Južnoafrička Republika, ali ni 25 drugih afričkih zemalja.
Oslobođenje Afrike vezano je za SSSR
Kada govorimo o takvoj naklonosti, nezanemariv je aspekt i povijesno nasljeđe. Antikolonijalna borba tijekom čitavog 20. stoljeća uvelike je financijski potpomognuta, ali i poticana iz SSSR-a. Zemlje kao što su Angola ili Mozambik, koji čak u svojoj zastavi ima sovjetsku pušku kalašnjikov, osjećaju da svoju neovisnost duguju Rusiji kao nasljednici Sovjetskog Saveza. U kontekstu rata to je donekle i paradoksalno s obzirom na to da je i Ukrajina bila njegov dio.
Pročitajte i ovo
No pogledamo li obične intervjue na cesti, javno mnijenje, pa čak i osobni stav visokorangiranih afričkih političara, vidjet ćemo da osuđuju agresiju na Ukrajinu. "Načelno jesu protiv agresije, ali samo je formalno osuđuju. Te su zemlje u razvoju, a za ekonomski razvoj ključno je da su otvorene sve opcije." Uzmemo li u obzir da Rusija od svojih strateških geopolitičkih partnera nema puno zahtjeva, ispostavlja se da je u tom smislu i atraktivnija za suradnju od recimo SAD-a ili Europske unije. "Kina i Rusija danas voljne su uskočiti, a da pritom ne traže od zemlje kojoj pružaju pomoć da prihvati u gruboj formi nekakav sustav. Ne inzistiraju da zemlja mora biti demokratska, komunistička ili nešto treće kako bi joj pomogle, dok Zapad postavlja vrlo rigidne uvjete."
Isto tako, Rusija nije u političkom smislu posesivna. Od početka invazije nijednom nismo čuli Putina niti bilo kojeg njegova kolegu da inzistira na tome da se neka od zemalja s kojima njeguje prijateljske odnose izjasni na čijoj je strani. Štoviše, šef ruske diplomacije Sergej Lavrov posjetio je Južnoafričku Republiku više puta nakon što su neki od njihovih političara, da ne govorimo o običnim građanima, javno i otvoreno govorili protiv invazije na Ukrajinu. Stručnjakinja za vanjsku politiku Faith Mabera u intervjuu za DW otkrila je koliko uvredljivim i patronizirajućim drži stav Zapada koji zahtijeva od drugih zemalja da kroje vanjsku politiku po njihovim pravilima. U istom prilogu ističe se i da su afričke zemlje povremeno bile vrlo nezadovoljne američkim ponašanjem u trenutku njihove apsolutne dominacije, u periodu od 1991. naovamo kada je svijet bio unipolaran. Vidmarović se ipak ne slaže s njezinim opisom situacije.
Pročitajte i ovo
Globalizacija je osnažila Afriku - sada hrabrije govore ne
"Afričke zemlje profitirale su od globalizacije i globalizacijski efekt dosegao je i njih. Američki diktat pomogao im je razviti se, ali mogli bismo reći da revolucija jede svoju djecu. Globalizacija se sad okreće protiv nje. Što su afričke zemlje postajale snažnije i stabilnije, okretale su se regiji i hrabrije govore ne", tvrdi analitičar.
U novoj hladnoratovskoj podjeli svijeta, koja svakim trenutkom postaje sve bjelodanija realnost, rast će i uloga Afrike. Nikako nije riječ o homogenoj zajednici kakvu sugerira stara kolonijalna perspektiva, ali neke zajedničke značajke mogu se izvući. Osim zahvalnosti koju gotovo sve zemlje kontinenta osjećaju spram Rusije, osobni interes veći je jamac tom prijateljstvu od ideologije ili povijesti. Tu je prisutnost ruske plaćeničke skupine Wagner, kao i važna trgovina oružjem. Drugim riječima, Afrika će, računajući na dvostruku korist, koliko god to bude mogla, ostajati nesvrstana, a ako bude morala birati strane, moguće je da će onaj tko je na taj izbor prisili izvući deblji kraj.
