Peter Handke jedan je od dvoje dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Dijeli je s Poljakinjom Olgom Tokarčuk. Za narode teško stradale u proteklom ratu i velikosrpskoj agresiji taj Nobel zvuči poput ironije.
Pročitajte i ovo
Kada je 1996. nobelovac Handke objavio knjigu „Zimsko putovanje rijekama Dunav, Sava, Morava i Drina ili pravda za Srbiju'', izazvao je žestoke kontroverze koje traju do danas.
Iako kritiziran da trivijalizira srpske ratne zločine, Miloševića se nije odrekao. Uz Micotakisa i Primakova bio je najzvučnije ime na popisu Miloševićevih svjedoka obrane. Haškom sudu se nije odazvao, ali je Miloševića posjetio u Haagu i njihov višesatni razgovor uobličio u esej.
S kanadskim piscem Robertom Dixonom te, zanimljivo, budućim britanskim nobelovcem Haroldom Pinterom potpisuje apel kojim poziva na obranu Slobodana Miloševića. Pintera spominje i u svom govoru na Miloševićevu sprovodu u Požarevcu, na koji je stigao nenajavljen.
Koristeći Sokratovu ironiju rečenicom „znam da ništa ne znam“ Handke je kazao da na tom sprovodu nije sam, da je uz njega Harold Pinter.
Ako uzmemo u obzir da su Nobelove nagrade za mir i književnost uvijek nagrade i s političkom porukom, s pravom se pitamo kakvu poruku nagradom šalje švedska akademija.
On je neprijeporno darovit književnik, ali je li moguće taj dar odvojiti od javnog djelovanja i osobnih stavova koje promiče. Ne bi li Nobel trebao biti nagrada za sveobuhvatnu izvrsnost uključujući i onu ljudsku, koju slavi cijeli svijet. Osobito kad se, kao Handkeu, dodjeljuje zbog lingvističke kreativnosti u brizi za čovjeka.
Dnevnik Nove TV gledajte svakog dana od 19:15, a više o najvažnijim vijestima čitajte na portalu DNEVNIK.hr.
Propustili ste Dnevnik? Pogledajte ga besplatno na novatv.hr
