'Nismo ni slutili da smrt može biti tako predivna'

Oko 130 kilometara sjeverno od Kijeva, te oko 20 kilometara južno od ukrajinske granice s Bjelorusijom smjestila su se četiri reaktora nuklearne elektrane izgrađene u razdoblju od 1970. do 1980. godine.

26. travnja 1986. u 1 sat i 23 minute ujutro, tijekom opasnog testa o funkcioniraju elektrane, u kombinaciji nesigurnog dizajna sovjetskog nuklearnog reaktora i ljudske pogreške dogodila se eksplozija u 4. reaktoru u 'Memorijalnoj elektrani Vladimir Iljič Lenjin'. Iako sama eksplozija nije izgledala toliko zastrašujuće poput eksplozije nuklearne bombe, nastala je golema šteta na reaktoru. Kao posljedica toga došlo je do otpuštanja velike količine radioaktivne prašine, koja ni do danas, gotovo 30 godina kasnije, nije u potpunosti nestala.

Pročitajte i ovo TERORISTIČKI NAPAD FOTO Na prepunoj željezničkoj stanici raznio se bombom, puno je mrtvih i ranjenih Odgovorilo rusko veleposlanstvo Poljsko tužiteljstvo: "Eksplozije paketa diljem Europe vjerojatno su djela ruskih obavještajnih službi"

FOTO Njegovo ime izaziva strah, ali i nevjerojatnu privlačnost

Nuklearni požar trajao je 10 dana, a oslobodio je oko 400 puta više radijacije nego atomska bomba bačena na Hirošimu. Kišni radioaktivni oblaci natkrili su dijelove Ukrajine, Bjelorusije i jugozapada Rusije. Oblaci radioaktivne prašine zaustavili su se tek nad Skandinavijom u sjevernim dijelovima Europe.

Izravne i neizravne posljedice radioaktivnog zračenja osjetilo je do 5 milijuna ljudi. Broj ljudskih žrtava do danas je ostao nepoznat. Još uvijek ljudi umiru od posljedica izloženosti radijaciji.

Ta je nesreća do danas ostala upamćena kao najgora nuklearna katastrofa koju je svijet ikada vidio.

Opasan eksperiment

Te je noći u nuklearnoj elektrani trebao biti proveden opasan test, koji je proveden i još nekoliko puta ranije, uspješno, ali s nedovoljno zadovoljavajućim rezultatima. Njime se trebalo utvrditi mogu li turbine nastaviti s proizvodnjom električne energije, ukoliko dođe do gašenja vanjskog napajanja, te tako osigurati dovoljno energije za održavanje sustava hlađenja reaktora dok se ne uključe agregati. Za provođenje testa izabran je reaktor broj 4 koji je ranije trebao biti isključen zbog održavanja.

No nedovoljna stručnost ljudi koji su radili ne eksperimentu, dovela je do niza pogrešaka, koje su rezultirale katastrofom. Prilikom izvođenja testa nije ostavljen dovoljan broj šipki u četvrtom reaktoru što je nenadano dovelo do opterećenja sustava, a isključen je i dovod vode u reaktor koja ga hladi. Tada je došlo do eksplozije. Naknadna je istraga ustvrdila kako je uzrok eksplozije niz grešaka u dizajnu samog reaktora, no nesreći su svakako pridonijeli i nedovoljno obučeni zaposlenici elektrane koji su radili na izvođenju testa. Nitko od njih nije imao iskustva na radu u nuklearnim elektranama.

Prva eksplozija dovela je do druge, čiji uzrok do danas nije službeno potvrđen, ali nakon nje je došlo do požara koji je gorio danima poslije unatoč nevjerojatnim naporima ljudi koji su radili na gašenje, a od kojih su mnogi od njih kasnije umrli od posljedica radioaktivnog zračenja kojem su bili izloženi.

Upravo je taj požar oslobodio najveći dio radijacije u atmosferu, a njezine zabrinjavajuće razine zabilježene su tisućama kilometara dalje.

Ni danas, 29 godina kasnije, nakon brojnih istraživanja, nisu poznati odgovori na sva pitanja, niti sve konačne posljedice masivne radijacije na zdravlje ljudi koji su joj bili izloženi.

Bez adekvatne zaštite

Neke procjene govore da će Černobil ostati radioaktivan još najmanje 48.000 godina. No neki stručnjaci tvrde da bi ljudi mogli ponovno početi naseljavati taj dio Ukrajine nakon 600 do 900 godina. Do tada bi se, prema njihovim predviđanjima trebali razložiti, tj. razrijediti najopasniji elementi.

Iako službeni izvori još nisu potvrdili broj mrtvih u posljedicama černobilske katastrofe, taj broj kreće se oko 30 do 50 ljudi, neslužbeni izvori procjenjuju da je od posljedica radijacije sveukupno preminulo između 200.000 i 400.000 ljudi. No konačne zdravstvene posljedice još ni dan danas nisu poznate, a tako će vjerojatno ostati još nekoliko desetljeća.

Ljudi koji su radili na gašenju požara i na saniranju posljedica katastrofe nisu bili adekvatno zaštićeni pa su mnogi od njih preminuli nedugo nakon samog događaja.
'Nakon Černobila znao sam kako je biti u ratu', rekao je za Telegraph Aleksander Antonov, umirovljeni novinar, jedan od dobrovoljaca koji su radili na saniranju posljedica nuklearne katastrofe. Za razliku od njegovih kolega preživio je kako bi ispričao svoju priču.

U mladosti je bio rezervist sovjetske vojske tri godine, a bio je stacioniran u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj. Nakon černobilske katastrofe poslan je s kolegama u opasnu zonu da pomognu na uklanjanju posljedica nesreće. Ljudi koji su prvi stizali na mjesto nesreće ispričali su mu kako je to sve izgledalo. 'Vojnici, u najboljem slučaju tinejdžeri, poslani su na krov reaktora gdje je radijacija bila najsnažnija. Trčali su kao opsjednuti, prikupljali ostatke s priručnim lopatama, bacali ih s vrha i trčali natrag dolje. I sve to u samo 40 sekundi', ispričao je Antonov. No i to je vrijeme bilo dovoljno za smrtonosnu dozu radijacije.

'Kada je postalo jasno da su svi osuđeni na smrt, odlučili su pozvati 40-godišnje rezerviste. Smatrali su, valjda, da oni imaju djecu, pa da nemaju što izgubiti', ispričao je Aleksander koji je tada bio među pozvanim rezervistima. Jedne večeri, u siječnju 1987. godine, dva su vojnika došla na njegova vrata, provjerila njegovu putovnicu i naredila mu da se javi u sjedište sljedeće jutro. Odmah mu je bilo jasno da nema mjesta izbjegavanju, a nekoliko dana kasnije našao se kako vozi kamion kroz 'Crvenu šumu', kako su nazivali područje oko nuklearne elektrane, koja je bila toliko izložena radijaciji da su sva drveća pocrvenjela i uvenula. 'Sva su sela bila napuštena, a ptičja gnijezda prazna', kaže Antonov.

Scena vojnika se 'urezala u pamćenje'

Spasio se pukom srećom, odabran je da umjesto svakodnevnog odlaska na mjesto nesreće ostane u bazi u kojoj su bili smješteni vojnici, jer je bio potreban netko tko je znao pisati izvještaje na pisaćem stroju. 'To mi je najvjerojatnije spasilo život', zaključio je.

U Černobilu je bio 50 dana, a tri je puta vozio vojnike do reaktora i natrag. Dodao je kako većina vojnika koji su radili kao tzv. Likvidatori nisu imali ni zaštitne maske, a radili su u okruženju punom radioaktivnog otpada. Kazao je kako mu jedna scena ostala urezana u pamćenje cijeli život. Ona kada je pokraj svog bolničkog kreveta u Kijevu ugledao mladog vojnika iz Turkmenistana. 'Izgledao je poput duha, a njegove su oči doslovno visile iz duplji.'

Černobilsku katastrofu preživjela je i Nadežda Petrovna Vjgovskaja,jedna od ljudi evakuiranih iz Pripjata, grada koji se nalazio samo 4 kilometra od reaktora u kojem je došlo do eksplozije. Taj je grad sagrađen za zaposlenike nuklearne elektrane, u njemu je živjelo oko 50.000 ljudi, a oni su u roku od 36 sati nakon katastrofe evakuirani. Nitko nije smio ništa ponijeti, niti se ikada više vratiti.

'Ujutro nitko ništa nije ni posumnjao, moj je suprug otišao kod brijača, a sin je otišao u školu. Ja sam kod kuće spremala ručak. No kada se suprug vratio kući rekao je 'nekakav je požar u nuklearnoj elektrani, rekli su da ne gasimo radio'. Još uvijek mogu vidjeti svjetlo grimiznu svjetlost, kao da je reaktor svijetlio. To nije bio običan požar, bilo je blještavilo, bilo je zapravo lijepo. U filmovima nikada nisam vidjela prizor poput toga. Te su večeri svi izašli na balkone, a oni koji ih nisu imali otišli su kod prijatelja. Mi smo živjeli na devetom katu i imali smo izvrstan pogled. Sjećam se – ljudi su podizali djecu da bolje vide. Nismo ni slutili da smrt može biti tako predivna.', ispričala je Nadežda.

Djeca imaju genetske deformacije

Trebalo im je neko vrijeme da u potpunosti shvate što se događa. 'Sutradan ujutro, nakon neprospavane noći u kojoj sam čula susjede kako hodaju stepeništem gore dolje, valja sakupljajući svoje stvari, sjetila sam se osjećaja da nešto nije u redu – da se nešto zauvijek promijenilo. U osam ujutro vidjeli smo vojnike na ulicama, vojnike s gas maskama i osjetili smo olakšanje. Nismo razumjeli da je sve već gotovo i da čovjek ne može protiv zakona fizike.'

Među preživjelima iz Pripjata je i inženjer Viktor Hajdak s obitelji. Preživio je, ali nisu ga zaobišle posljedice. Preživio je dva srčana udara i operaciju raka. Od čovjeka koji je imao više od stotinu kilograma, nekoliko godina kasnije spao je na svega 66 kilograma. Iz tog je grada evakuiran u Kijev. On i njegova dva sina pomagali su oko uklanjanja posljedica eksplozije u Černobilu. Sva su se trojica teško razboljela. 'Osjećam se loše, brojim dane i mjesece koji mi još preostaju', ispričao je prije nekoliko godina Hajdak za Deutsche Welle ističući kako se Ukrajina nije dovoljno pobrinula za svoje žrtve te kako je boravak u bolnici nakon operacije raka morao platiti sam, a obitelj je novac za to prikupila kod rodbine.

Tisuće su različitih sudbina zadesile stanovnike područja koja su bila kontaminirana posljedicama nuklearne katastrofe i nijedna nije lijepa. Posljedice katastrofe ne osjećaju samo oni koji su bili u blizini. I njihova djeca pate od genetskih deformacija.
Nad oštećenim reaktorom u kratkom vremenu je sagrađen sarkofag koji štiti okoliš od daljnje radijacije. Sama je elektrana s ostala tri reaktora radila još godinama kasnije. Ozračeni prostor i danas je pod posebnom kontrolom. Pojedina su istraživanja pokazala da se biljni i životinjski svijet na tom prostoru počeo zapanjujuće naglo oporavljati krajem devedesetih godina te da su jako ozračen prostor naselile i životinje koje su bile pred izumiranjem ili potpuno istrijebljene.A evakuirani gradovi, gradovi duhova, postali su poželjna turistička destinacija za one najodvažnije.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook