Harald Jaeger, slučajni junak koji je 'otvorio' Berlinski zid i zaplakao

Harald Jaeger rekao je u intervjuu Reutersu da je prije svoje povijesne odluke potrošio sate kako bi dobio upute svojih nadređenih što da radi s 20 tisuća ljudi, okupljenih na njegovu graničnom prijelazu, koji bučno zahtijevaju da ih se pusti preko granice.

Pročitajte i ovo Mir u regiji Važan sastanak u Berlinu: "Za ulazak je vjerojatno najzainteresiranija Hrvatska" velika svečanost Trideset godina od pada Berlinskog zida: ''Više nemamo zidove u Njemačkoj, ali imamo granice po svijetu''

Kad mu je bilo dosta toga da ga zavlače, ismijavaju i govore da sam riješi problem, Jaeger je naredio da se 46 naoružanih graničara makne u stranu i otvorio prolaz.

Tada se i on odmaknuo i zaplakao - krenule su suze olakšanja što je sve završilo bez nasilja, suze frustracija što su ga nadređeni ostavili na cjedilu i suze očaja što su srušeni ideali u koje je cijeli život vjerovao.

Srušeni svijet

Graničarima se pridružio 1961. U idućih 28 godina gledao je kako prepreka koju čuva raste od obične bodljikave žice preko visoke ciglene barijere do golemog betonskog zida koji je opasao zapadni Berlin, podijelio grad, presjekao ulice i razdvojio obitelji.

Pad Berlinskog zida: Od velikih očekivanja i kraja povijesti do neoliberalnog otrežnjenja

"Moj svijet se urušavao i osjećao sam kao da su me moja partija i moji zapovjednici ostavili samoga", rekao je Jaeger, sada 71-godišnjak, prisjećajući se te noći. "Bio sam s jedne strane silno razočaran, a s druge sam osjećao veliko olakšanje što je sve završilo mirno. A moglo je biti potpuno drugačije".

Povjesničari ukazuju da je Jaegerova hrabrost na prijelazu u ulici Bornholmer, oko 23.30 sati 9. studenoga 1989. godine, bio ključan trenutak završetka Hladnog rata. Svega nekoliko sati poslije toga bili su otvoreni i drugi granični prijelazi, a deseci tisuća Nijemaca plesali su ispred i na zidu.

Takve su scene bile nezamislive. Samo dvije godine prije američki predsjednik Ronald Reagan držao je danas slavni govor u zapadnom Berlinu, ispred zida i s Brandenburškim vratima u pozadini, i uperio prstom u sovjetskog lidera: "Gospodine Gorbačov, srušite ovaj zid!". Njegove su riječi naišle na poneki smiješak, ali je zid, naravno, ostao na mjestu.

"Kada sam se uspio pomiriti s onim što se dogodilo, bio sam sretan za sve one istočnonjemačke građane koji su dobili ono što su željeli", rekao je Jaeger, koji je nakratko bio predmetom istrage istočnonjemačkog tužiteljstva i mogao je biti suočen s optužbom za veleizdaju.

Ranije te večeri, Jaeger je uzeo stanku za objed i gledao na televiziji višeg dužnosnika komunističke partije Guentera Schabowskog na tiskovnoj konferenciji koja će također poslije ući u anale. A Schabowski je, prebirući po papirima ispred sebe, uzbuđen i zbunjen, pogrešno odgovorio na novinarsko pitanje i objavio da istočni Nijemci mogu odmah slobodno putovati na Zapad - mogućnost koja bila zabranjena naraštajima.

"Kada sam na televiziji čuo da to govori pomislio sam 'kakvo potpuno sr..e'. Trebao je znati da će istočni Nijemci odmah krenuti prema izlazima. Ali nas nisu obavijestili. Da ga slučajno nisam gledao, tek ne bih imao pojma što se događa", rekao je Jaeger.

Jaeger je tek kasnije shvatio zašto mu zapovjednici, iako ih je zvao sedam, osam puta, nisu znali reći što da radi. "Zato jer se događalo nešto što se nije trebalo dogoditi".

Zid je, po ideji onih koji su ga zamislili, trebao trajati sve dok se Njemačka ne ujedini pod komunističkom vlašću. Tijekom 28 godina koliko je postojao, najmanje je 136 ljudi ubijeno u pokušaju da ga prijeđe. Mnogi drugi spriječeni su prije i završili su u tamnicama.

Bravo, Haralde

Zašto je Jaeger odlučio otvoriti prolaz umjesto da oružanom silom rasprši okupljenu masu ljudi, kojoj će se negdje tijekom noći pridružiti i buduća kancelarka ujedinjene Njemačke Angela Merkel?

"Nadao sam se da će sve to nekako završiti mirno", rekao je. "Kad sam vidio gomilu istočnonjemačkih građana ispred sebe, znao sam da imaju pravo. Ali bio sam samo potpukovnik i nisam imao ovlasti. Ali kad nitko odozgo nije htio dati nikakvu zapovijed, bio sam praktički prinuđen poduzeti nešto".

Jaeger, koji danas živi od skromne mirovine u gradiću sjeverno od Berlina, kazao je i da je 46 graničara pod njegovim zapovjedništvom postajalo sve nervoznije što je svjetina rasla. Strahovalo se da bi moglo doći do nasilja i da bi njihovi pištolji i strojnice mogli pasti u pogrešne ruke.

"Bojali smo se da bi se mogli dočepati našeg oružja", kaže Jaeger. "Moji su me graničari preklinjali da poduzmemo nešto, ali nisu znali što. Znali su da će njihove 'glave biti na panju' pa su htjeli da donesem odluku".

U 23.30 naredio je graničarima da otvore zid. Reagirali su s takvom nevjericom da im je morao ponoviti. "Nisu se opirali, ali su oklijevali jer su znali da se događa nešto što se ne bi trebalo događati i da je to što se događa nepovratno. Odmah su shvatili", ispričao je Jaeger. "Kasnije, kad je sve završilo u redu, rekli su mi 'Bravo, Haralde'".

Jaeger, o čijoj se ulozi u padu zida doznalo mnogo godina poslije, nelagodno prihvaća svoj status slavne osobe. Ali mnogi se pitaju bi li došlo do krvoprolića da je netko drugi bio na dužnosti te večeri.

"I ja se to često pitam", priznaje Jaeger. "Pitam se bi li drugi reagirali drugačije. Ali besmisleno je filozofirati o tome. Što se dogodilo, dogodilo se". (Hina)

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook