Kolumna

Sraz nepokorenih frizura: Je li veliki vođa napokon našao pravog sugovornika?

Piše Branimir Vidmarović, 06. veljače 2017. @ 10:05

Za dva tjedna svoje vladavine, nepokolebljiva ruka Donalda Trumpa uspjela je uzdrmati cijeli svijet svojim odlučnim autogramima koji, jedan za drugim, utjelovljuju njegova predizborna obećanja. Kontroverzne odluke dižu kritiku akademske i stručne zajednice, vrha EU-a i diplomata zaposlenih u State Departmentu. A riječ je tek o samim počecima koji se trenutno tiču SAD-a i njegove unutarnje politike.

Vanjskopolitička strana se za sada manifestirala samo u obliku pregovora i telefonskih razgovora s čelnicima Velike Britanije, Njemačke, Australije i Rusije, iz kojih je još uvijek teško zaključiti hoće li – kako kaže čuvena američka uzrečica – stanovita supstanca "udrit u ventilator" ili ne.

Engleska premijerka Theresa May uvjerava kako je Trump u potpunosti uz NATO, a Kremlj oprezno zaključuje kako je telefonski razgovor bio dobar start u razumijevanju oko Sirije i borbe s terorizmom. Siriju na stranu, Vladimira Putina zanimaju sankcije. Iako je sasvim nedavno OFAC - američko financijsko tijelo koje kontrolira globalne dolarske transakcije – ukinuo dio ograničenja na poslovanje američkih kompanija s ruskim FSB-om oko obveznog licenciranja izvoznih informacijskih tehnologija, radi se o tehničkim mjerama koje u konačnici štite samo interese američke strane. O pravom, potpunom ukidanju sankcija zasad nije bilo govora.

Ima i drugih problema. Važan će biti i odnos Donalda Trumpa prema Sjevernoj Koreji i njezinoj politici nuklearnog suvereniteta. Možda je veliki Kim Jong-un napokon našao pravog sugovornika? Oboje zastupaju izolacionizam, oslanjanje na svoje snage i oboje žele učiniti svoje zemlje iznimno velikima.

Bizarno, Trump gotovo ispunjava uvjete za učlanjenje u vladajuću stranku Sjeverne Koreje – Korejsku radničku stranku. Naime, tamošnja službena državna ideologija i filozofija Juche (čit. otprilike čžučhe) temelji se na principima gospodarske, političke i vojne neovisnosti i samodostatnosti. "Ti i ja nismo toliko različiti“, kako antijunak kaže junaku u kanonskom holivudskom klišeju.

Ipak, stvar je ozbiljna. Analitičari predviđaju da će Trump problemu pristupiti čvršće od Obame. No, pitanje je granica te čvrstoće. Za predsjednika Trumpa, problem Sjeverne Koreje očito se nalazi između djelomičnog i potpunog neznanja. U predizbornoj kampanji govorio je kako bi se volio sastati s velikim vođom, da bi kasnije na Twitteru napisao kako "neće dopustiti" novi sjevernokorejski test interkontinentalne rakete. Predsjednik uglednog analitičkog Brookings instituta Strobe Talbott tom je prilikom zajedljivo priupitao je li to budući predsjednik najavio preventivan rat sa Sjevernom Korejom?

Sankcije su najčvršća moguća mirna neinvazivna metoda vršenja pritiska na neku državu. Ali uspješnih je primjera daleko manje od onih neuspješnih. Pogotovo ako uzmemo u obzir faktor Kine i njezinu (rastuću!) trgovinu sa Sjevernom Korejom. Administracija Obame nizala je sankcije, no nije uspjela naći ključ k rješenju njihove neučinkovitosti – i teško da je imala izbora ili manevarskog prostora.

Sjevernokorejski problem u dubokoj se teoriji može riješiti jednostrano i mirno, ali to iziskuje sveobuhvatno priznanje sjevernokorejskog režima i ima složene i dalekosežne posljedice. To rješenje se temelji na potpisivanju sporazuma o miru i nenapadanju između SAD-a i Sjeverne Koreje, na kojem režim u Pjongjangu inzistira (praktički moljaka) u svakoj objavi i prijetnji.

To je razumljivo: za nuklearni program Sjeverna Koreja prema raznim ocjenama izdvaja oko 500 do 700 milijuna dolara. Istovremeno, najveća i definitivno najgladnija vojska na svijetu, koja broji oko 1,2 milijuna aktivnih i 7,7 milijuna rezervnih patnika godišnje košta oko 4-5 milijardi dolara. Trik je upravo u običnoj vojsci. Nuklearno oružje samo je neuporabljivi statusni simbol i klupska iskaznica; prava moć je u suvremenom naoružanju. Modernizacija takove vojske za Kima je financijski neizvediv poduhvat. Stoga je normalizacija odnosa s SAD-om za velikog vođu jedini način spašavanja gospodarstva i vlastitog obraza pred narodom i partijom.

Iako bi to bez svake sumnje bio potez stoljeća, SAD neće krenuti tim putem, jer će uz legitimizaciju Kimovog režima morati preuzeti na sebe prevelike političke i financijske obveze. U definiranju sjevernokorejske politike, Trumpov će postav naravno morati uzeti u obzir Južnu Koreju, Kinu i Japan. Svaka zemlja ima svoj pogled na situaciju, što dodatno otežava stvari.

SAD pregovara s Južnom Korejom oko postavljanja naprednog proturaketnog sustava THAAD, koji sigurno i precizno uništava balističke rakete u najvišoj fazi njihova leta. Stvar je dobra i korisna. Međutim, Južna Koreja oklijeva jer ne želi dodatno ljutiti Sjever i eksponirati se. Pored svega, Korejci smatraju sjevernjake istim narodom. Istraživanja javnog mišljenja jasno pokazuju da su empatijski vezani uz sjevernjake. Priželjkuju ujedinjenje i žele im pomoći. Oružani konflikt smatraju tragedijom. No, kulturološke i civilizacijske osobine naroda naše planete nikad nisu bile jača strana američkog čelništva.

Najžešći kritičar Sjeverne Koreje, Japan, našao se u nezavidnoj situaciji. Na pragu mogućeg zahlađenja odnosa s Washingtonom, uslijed kojeg Japan može ostati gol i nezaštićen u bazenu s morskim psima, premijer Shinzo Abe inzistirat će na većem pritisku ili krenuti putem vlastite militarizacije.

Što se Kine tiče, u jednom od svojih "rešetanja" na Twitteru Trump je optužio Kinu da premalo radi na rješavanju problema Sjeverne Koreje. Reakcija Pekinga bila je očekivano nesrdačna. Unatoč uvriježenom mišljenju, Kina nema velik utjecaj na Kima. Stabilnost Sjeverne Koreje Kini je prvenstveno potrebna iz humanitarno-sigurnosnih razloga. Razmišljanja o ogromnom valu izbjeglica i stranoj vojsci na svojoj granici ne pomažu mirnom snu visokih partijskih dužnosnika. Naravno, pekinški vladari najbolje poznaju realne prilike u zemlji. Jedan od šestorice najviših partijskih dužnosnika, koji uz Xi Jinpinga upravljaju Kinom, nekoć je diplomirao u Sjevernoj Koreji (i to ni više ni manje - ekonomiju). Bilo kako bilo, analize i istraživanja pokazuju da ni Peking više nije siguran što činiti. Svaka strategija nacionalne obrane Kine uljudno zaobilazi temu ili tek u par redaka – kao da se lamentira o malo prokislim opancima – spominje "nestabilnost" koju svi zajedno moraju nekako riješiti.

Ali Kim Jong-un je i za Kineze postao popriličan alergen. U rujnu prošle godine, Kim je naredio testiranje rakete u trenutku kada se u kineskom Hangzhou odvijao skup G20. Navodno je test jako razljutio kineskog predsjednika. Baš kao i SAD, Kina ne zna na koji način pristupiti rješavanju problema. U Pekingu se smatra da Sjeverna Koreja još uvijek nije prijetnja Kini, pa tu ima više prostora za odugovlačenje.

Puno više od Kima, Kineze brine spomenuti THAAD. Imajući na umu potencijalne vojne okršaje s SAD-om, Tajvanom i Japanom, Peking ne želi da mu pokraj granica stoji sustav koji može pokvariti tradicionalno živopisan kineski vatromet. Kako bi se izbjeglo razmještanje THAAD-a, potrebno je početi razgovore s Pjongjangom oko denuklearizacije. A Sjeverna Koreja to ne želi bez garancija SAD-a. Krug je zatvoren i naravno - začaran.

A što govori sam vođa? Kim Jong-un se pritajio. Obično je znao prirediti demonstraciju moći odmah nakon inauguracija američkih predsjednika, ali sad je neobično tih. Proučavajući objave službene sjevernokorejske medijske kuće KCNA, golim je okom uočljiva promjena tona i verbalne taktike. Administracija Baracka Obame uvijek je bila počašćena obilnom porcijom izvitoperenih optužbi i gotičkih epiteta dok je Trump još uvijek čist. Istovremeno, KCNA pokušava u problem uplesti Kinu i osigurati njezinu protekciju. U priopćenjima se sve češće navodi kako je sva agresija SAD-a usmjerena protiv Kine i da je Sjeverna Koreja zapravo nevina žrtva većih japansko-američko-kineskih problema. Kim se također boji glasina o mogućoj kinesko-američkoj "razmjeni" Sjeverne Koreje za THAAD ili Tajvan pa se tako i ta priča potencira uz naglasak na njenoj neistinosti i nepokolebljivosti kineske politike.

Pijesak vremena curi, a opcije su ograničene. Vojna intervencija dalekosežna je katastrofa. Potpisivanje mirovnog sporazuma razumna je, ali teško izvediva operacija. Što ostaje? Stimulirana (re)evolucija unutar elita.

Kim Jong-un postao je prijetnja i za sigurnost vlastitih vojnih i političkih elita. Čistke i smaknuća (iako često preuveličane i neistinite priče plasirane južnokorejskim i hongkonškim žutilom) ne pogoduju Kimovoj popularnosti među pripadnicima starijih generacija za koje je Kimov otac bio neusporedivo mirniji vođa. Zbog paranoje i rastućeg broja odbjeglih diplomata i dužnosnika, Kim Jong-un opozvao je svog ministra državne sigurnosti i načelnika tajne policije Kim Wong Honga. Ako je vjerovati povijesti, sjeme paranoje u diktatora nažalost vodi k većim represijama, ali i k nicanju prvih visibaba proljeća – odnosno kraju diktatora.

Iskricu za promjene unutar vladajućeg kruga strateški može pokrenuti isključivo Kina, jer jedino je ona u stanju elitama pružiti neophodne resurse (čitaj: novac), garancije i razumijevanje. Nažalost, Peking se sada fokusira na druge stvari, što može biti kobno. Jer analitička zajednica upozorava da prolazi trenutak kada je Kim smatrao nuklearno oružje elementom razmjene i uvjeravanja. U surovoj realnosti, nuklearno oružje za Kima postaje jedini oslonac i prava garancija nacionalne sigurnosti. I kada sve zbrojimo, ispada da puno toga opet ovisi o potezima Trumpa. I to zabrinjava..

"Dr.sc. Branimir Vidmarović, stručnjak iz područja međunarodnih odnosa i kineske vanjske politike. Rođen je 1983. godine u Zagrebu; diplomu i doktorat stekao je na Moskovskom državnom fakultetu za međunarodno odnose.Član je ekspertne skupine Instituta za europske i globalizacijske studije a u slobodno vrijeme besplatno predaje kolegij o povijesti Kineske vanjske politike."

"Stavovi i mišljenja autora kolumne osobni su i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala DNEVNIK.hr."