Provjereno o problemu o kojem se malo zna: Gotovo dva milijuna ljudi pobjeglo iz najmlađe države na svijetu

Kako bi upozorio na humanitarnu krizu kojoj su ti ljudi izloženi, baš poput Georgea Clooneyja, irska glumačka zvijezda Igara prijestolja, Liam Cunningham, obilazi izbjegličke kampove u Ugandi kojima prijeti izbijanje epidemije kolere i tifusa.

Pročitajte i ovo nije se pojavila Policija zatvorila kamp uoči dolaska Grete Thunberg: "Potencijalno je nasilna!" Robinzon s Drine Ostavili su sigurnost i izgradili dom na rijeci, sada žive bez računa, struje i tekuće vode, ali sretni: "Što još čovjeku treba?"

Za izbjeglice koje stižu iz ratom razorenih Sirije i Afganistana svi znaju. Tisuće su i tisuće ljudi u jednom trenutku put prema Zapadnoj Europi pronašle i preko Hrvatske. Ali o jednoj drugoj humanitarnoj katastrofi malo se zna. Gotovo dva milijuna ljudi zbog rata i gladi pobjeglo je iz najmlađe države na svijetu, Južnog Sudana. To je najveća izbjeglička kriza na afričkom kontinentu. A te izbjeglice ne idu prema Europi, bježe u susjedne države jednako siromašne kao i ona iz koje su pobjegli. Bili smo u Ugandi koja je primila milijun i 200 tisuća izbjeglica, koliko i cijela Europa u trenutku najvećeg izbjegličkog vala.

"Ubijaju ljude. Ubijaju samo po noći. Lupaju na vrata, otvore ih i ubiju, izvuku iz kuće i ubiju vani", kaže Kenyi, izbjeglica iz Južnog Sudana. O strahotama rata Kenyi priča bez suza, bez zastajkivanja, a samo mu je 12 godina. Iz svog sela u Južnom Sudanu, poput stotina tisuća djece pobjegao je s braćom, sestrama i mamom.

"Ne znamo gdje je moj tata, jer je on bio na drugom mjestu tako da smo se razdvojili. On ne zna gdje smo mi, a mi ne znamo gdje je on", nadodaje Kenyi. Put do Ugande bio je dug. Kroz šumu, po mraku, skrivajući se, u strahu, bez vode i hrane. Oko dva tjedna su pješačili do trenutne destinacije.

Na jednom od graničnih prijelaza, oko 150 metara iza je Južni Sudan, međutim to je najdalje do kuda je dozvoljeno prići. Oko tisuću i pol ljudi dnevno i dalje pristiže u Ugandu. Prvi koji ih ovdje dočekaju su vojnici, policajci i humanitarci. Strpaju ih u autobuse i voze u registracijske kampove.

U registracijskim kampovima gužve. Mnogo je ljudi, velika vrućina, plus 40 u hladu, a ispod najlona u šatorima i više. Uzimaju se osnovni podaci. Nekima od izbjeglica ovo nije prvi put da zbog rata moraju iz svog doma. Ljudi koji stižu su umorni, iscrpljeni, uplašeni, ponekad i ljutiti. Čak 86 posto izbjeglica su žene i djeca.  

"Ako imaju kamion neka me stave natrag da prijeđem granicu i umrem u svojoj zemlji jer sam od tamo otišao zbog rata", kaže jedan od izbjeglica, žaleći se na trenutnu situaciju. Strah i nestrpljenje su razumljivi nakon svega što su prošli. Ovdje im se objašnjava gdje su stigli, što ih čeka i kamo će ih poslati, a konačno dočekaju i kakav takav obrok.

Tek u kampu u Ugandi, na prvom mjestu na kojem se smjeste nakon dugo vremena, dobiju vode i hrane. Za hranu se dobije bon. Na jakom suncu, s limenim posudama čeka se u dugim redovima za siromašan obrok.

"Na putu su nas uhitili vojnici i morali smo biti s njima duže vrijeme, negdje oko godinu dana. Sada stižem sa strane koju drže pobunjenici, oni su nas uhitili, s njima smo bili. Sada smo stigli ovdje i sretan sam. Dobili smo nešto za jesti", kaže Tuko, također izbjeglica iz Južnog Sudana. 

Uganda je siromašna. I dok se mnogo bogatije zemlje bune zbog velikog priljeva izbjeglica, ovdje ih je stiglo milijun i 200 tisuća. Međutim, za pakao kroz koji su oni prošli i kroz koji prolaze gotovo da se ne zna. Što se događa u ovom dijelu Afrike nije znao ni irski glumac, jedna od zvijezda Igre prijestolja koji je obišao nekoliko izbjegličkih kampova u svijetu.

"Ponestaje im hrane, imaju problema s vodom, provođenjem zdravstvenih mjera, što znači da može dogoditi izbijanje strašnih bolesti poput kolere, tifusa. Ovdje se događa prava kriza na koju se mora odgovoriti vrlo brzo", komentira Liam Cunningham, glumac.

Pomažu humanitarne organizacije, pomaže Europska unija pa tim putem i hrvatski građani. Uganda je jedna od zemalja čija su vrata izbjeglicama širom otvorena, primaju ih velikodušno, daju ono što mogu. Dijelom jer tako stiže novac izvana, a dijelom jer su i sami to prošli. Nekoliko ministara u ugandskoj vladi nekada su i sami bili izbjeglice. Teško je zamisliti da negdje u Europi u nekoliko mjeseci nikne kamp poput Bidibidija.

Prije godinu dana tu nije bilo doslovno ničega, samo jedno maleno selo. Međutim granica s južnim Sudanom udaljena je samo 40 kilometara. I tisuće i tisuće izbjeglica počele su stizati svakog dana. Bidibidi je je danas jedan od najvećih kampova na svijetu. U njemu je u ovom trenutku više od 270 tisuća ljudi. Kako bi obišli ovaj kamp samo s jednog kraja na drugi treba oko sat do sat i pol vremena vožnje automobilom.

Bidibidi je pun. Izbjeglice tu više ne dolaze, osim ako se ne radi o spajanju obitelji. A kamp je zaživio neki svoj život. Tu se kupuje prodaje, prate utakmice, igra bilijar. Humanitarci pokušavaju pomoći onim najranjivijima. Među njima i ženama koje su stigle same s djecom i koje su u svojoj domovini ili bježeći iz nje preživjele strašne stvari s kojima se teško nositi.

Lilianin je suprug nestao, je li živi ili mrtav ne zna. Nakon njegovog nestanka pobjegla je iz sela s troje djece i starijom sestrom. "Kada sam išli prema granici s Ugandom, napali su nas. Moja sestra nije mogla trčati brzo. Uhvatili su je, radili joj svašta i ubili je", pripovjeda Lilian iz Južnog Sudana. 

U izbjegličkim kampovima u Ugandi stvorene su i oaze za djecu. Nemaju mnogo, nekoliko ljuljački, lopte, ples i pjesmu. Upravo su ples i pjesma ono što pomaže toj djeci da zaborave na sve one strahote kroz koje su prošli.

Nekoliko desetaka tisuća djece stiglo je bez roditelja, samo. Saadaban je na sigurno pobjegao s mlađim bratom i sestrom. On je taj koji se o njima brine posljednje dvije godine otkada su došli u Ugandu.

"Moja mama je mrtva, a tata nije ovdje. On je ostao u Južnom Sudanu", kaže Saadaban iz Južnog Sudana. S tatom se ne čuju, ne znaju gdje je. U jednom su od starijih kampova, nastalih još prije tridesetak godina za vrijeme nekog drugog rata. Imaju školu, pa se Saadaban vratio u školske klupe, kao i njegovi brat i sestra. Ovdje se osjećaju sigurno. Taj osjećaj da im nitko neće nauditi i da mogu mirno spavati najvažniji je svima, a za sve ostalo kažu snaći će se.

"Naš život nije sasvim dobar, ali nam je bolje nego tamo odakle smo došli. Imamo dovoljno hrane, iako je opskrba smanjena za 50 posto zbog izbjegličkog vala u drugim dijelovima zemlje", priča Michael, još jedan od izbjeglica iz Južnog Sudana.

I s ovim malo što imaju su zadovoljni. Nešto hrane dobiju, nešto kupe, nešto sami proizvedu. U izbjegličkim kampovima u Ugandi svaka obitelj koja stigne dobije komad zemlje. To nije puno, 30 puta 30 metara, međutim dovoljno je za sagraditi kuću. Dobiju još jedan maleni komad zemlje koji mogu obrađivati. Na njemu mogu nešto zasijati ili posaditi. Naravno, to nije dovoljno za prehraniti obitelj, ali je barem nešto.

Pravo je bogatstvo u izbjegličkom kampu imati kakvu životinju. Lilian je uspjela nabaviti kokoši. Za njezinu obitelj to je vrijedan imetak, pa se boji da ih netko po noći ne ukrade, zato koke spavaju s njom i njezinom djecom.

Koliko dugo će ovi ljudi biti gdje jesu, nitko ne zna. U nekim dijelovima njihove domovine vlada glad, a rat traje gotovo četiri godine. "Ostajemo ovdje. Ako se okonča rat vratit ćemo se doma. Ako se nastavi, ostajemo", kaže Janet iz Južnog Sudana.

Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr