Kad su se zatvorili vrtići, jedva sam čekala da se opet otvore. Raditi od kuće uz dvoje vrtićke djece izgleda mi puno teže od kvantne fizike, misije na Mars ili pronalaska lijeka za koronavirus.
''Mama, ja sam gladan'', ''Mama, ja sam žedan'', ''Gotov sam'', ''Zašto stalno pišeš?'', ''Gdje mi je ona plava lego kockica?'', samo je dio mog dnevnog posla.
Pročitajte i ovo
Prvih dana od zatvaranja vrtića (tada je to bilo na dva tjedna) križala sam dane do njihova ponovnog otvaranja. Onda su produljili zatvaranje, a mi smo se nekako ushemili. Oni su shvatili da mama mora raditi (jer je šef opasan, pa bi mogla dobiti manju plaću, a onda ne bi bilo za sladoled i neku igračku s kioska jer dućani ne rade) i dan po dan bilo je sve bolje. Ok, i dalje je da su gladni, žedni, gotovi, ne mogu naći majicu, papuče...
Bilo je sve bolje, ali lagala bih kad bih rekla da i dalje nisam potajno maštala o otvaranju vrtića koji mi je, usput rečeno, točno ispod prozora, pa ga gledam sa sjetom. ''Želim da se otvori vrtić, želim da se otvori vrtić, želim da se otvori vrtić...'', bila je moja mantra posljednjih tjedana. A onda je došlo do preokreta i Vlada je najavila otvaranje vrtića. No meni nije laknulo. Nisam bila sretna. Gledam kroz taj prozor i mislim si, ma neću tamo poslati djecu. Onda opet pogledam i pomislim da ipak hoću.
Odluka ne smije biti na roditeljima!!!
Dakle, prvo i najvažnije, odluka o tome je li vrtić sigurno mjesto za djecu ne smije biti na roditeljima. Mi nismo ni epidemiolozi, ni infektolozi, ni liječnici, ni, ako baš hoćete, Vlada. Mi smo samo mame. I tate.
Preporuka da u vrtić ne idu djeca koja kod kuće mogu ostati s jednim roditeljem, a da idu djeca čija oba roditelja rade nimalo mi se ne sviđa. Vrtić nije čuvaonica djece. Djecu u vrtić nisam ni prije slala da bi ih tamo čuvali. Moja su djeca išla u vrtić da bi se igrala, družila, dijelila s prijateljima, trčala, skakala, učila, veselila...
I sad ja kao moram odlučiti želim li im to sve oduzeti i natjerati se da odlučim da im je bolje doma sa mnom koja im se punih osam sati ne mogu posvetiti. Da odlučim je li im bolje slušati ''Šššš'', ''Tiho, sad mi je presica'', ''Gladan si? Evo, samo da završi Beroš'', ''Kockica? Ma koja sad kockica kad je 45 novozaraženih''? To trebam odlučiti? Ili pak trebam odlučiti da je bolje poslati ih djeci koja im silno nedostaju i kojoj se jako vesele što pak znači poslati ih u kolektiv gdje se mogu zaraziti? Šansa je mala, znam to, ali ipak postoji. Hoću li ja biti ''znaš onu mamu koja je poslala djecu u vrtić, a bila je doma i eto vidiš, sad su se zarazili''?
Čini mi se kao da biram između dva zla. Oduzeti im važnu socijalizaciju, druženje i igru ili ih izložiti riziku zaraze. Rečenica koja mi stalno zvoni u glavi je - jednom ćeš ih morati poslati u vrtić. Prije ili kasnije. Samo ne znam je li bolje prije ili kasnije. Zaključno, da vam napokon kažem što ću učiniti. Ne znam. Idem gledati vrtić kroz prozor...
