"Tražim sina Marijana. 24 godine. Bio je policajac u Daruvaru na dužnosti. Bio je u autu sa srpskim policajcima koji su se odmetnuli...i odveli i mog sina sa sobom. 18.09.1991. mu se rodio sin, a 19. su ga odveli. Samo je čuo da je dobio sina, a nije ga vidio", ispričala je Blanka Petrovečki, majka nestalog Marijana.
U kolovozu 1991., zarobljene Hrvate, ali i Srbe koji su surađivali s Hrvatima, civile i vojnike, prvo su odvodili u napuštenu lovačku kuća u Grđevici. Kada je postala premala, napušteni objekti u Bučju postaju prvi koncentracijski logor u Domovinskom ratu. Simbol stradanja i patnje. Do siječnja 1992. kroz logor je prošlo 300 ljudi, žena, djece. Najmlađi logoraš, imao je četiri godine.
"Tu sam doživio svakakve torture. Odmah mi se koža ježi. Tu sam doveden, onda te tuku i maltretiraju. Glad, hladnoća. Toplina je bila od naših izdaha, jer mi smo spavali jedan na drugome", rekao je Josip Cah, logoraš logora Bučje.
Za mnoge od njih logor je bio mjesto odakle se nikada nisu vratili. Točan broj stradalih nikada nije utvrđen, a 23 osobe s područja logora Bučje još uvijek se vode kao nestale.
"Kolar je izveden van i onda je toliko tučen, tučen, tučen. Kada je ponovo vraćen među nas, on je preminuo povraćanjem. Od muke i svega. Znate, curi iz njega i gore i dolje", ispričao je Cah.
"Svih ovih godina nema gdje nisam bila i tražila sam ga. Nikakva saznanja. Tako da ne znam... Radim i dalje na tome. Nažalost ništa", rekla je Petrovečki.
Zloglasni logor Bučje, zločin je za koji nitko nikada nije odgovarao.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
