Oni su preživjeli pakao ratnog Vukovara: "Samo sam se molio da imam noge. Dignem se, maknem gelere, pogledam - imam ih. Hvala Bogu, idem dalje"

U mjesecima borbe za obranu grada samo oni koji su živjeli u tom, slobodno možemo reći paklu, znaju kako im je bilo.

Pročitajte i ovo 33. obljetnica Diljem Hrvatske zazvonila crkvena zvona u spomen na žrtve Vukovara: Evo kako je sve izgledalo DIRLJIVI PRIZORI Mlade iz Vukovara pamtit ćemo po posebnim majicama, otkrili kako je došlo do ideje: "Prilazile su nam obitelji žrtava"

Jer u Vukovaru se dogodila trećina stradanja u Domovinskom ratu - i kada je riječ o ubijenim, ranjenim, nestalim osobama.

87 dana obrane grada

Ostavili su iza sebe miris smrti. Pucnjavu. Zvuke tisuća granata koje su padale na Vukovar. Odolijevali su im do zadnjeg dana - 87 dana.

"Opkolili su grad, tukli i s Dunava i sa svih strana, kao da su isprobavali gdje će najlakše probiti. Naoružavali smo se u hodu. Ispočetka nismo imali skoro ništa. S jedne strane su bili visoki kukuruzi, tenkovi dolaze, ne možeš ga ni s jedne strane pogoditi, jedino od gore, minobacačem, ali ne može tenku ništa...", prisjeća se zapovjednik obrane Mitnice Pilip Karaula.

Ožiljke, više od šest stotina njih, ne skriva ni vodotoranj. Vukovarski simbol otpora i prkosa. Mitnica nikad nije klonula duhom, prisjeća se posljednji zapovjednik njezine obrane.

"Njima je trebao ovaj teritorij, nama je trebala sloboda za svo to stanovništvo, možda 3 do 4 tisuće ljudi nismo ni znali koliko ih ima...", kazao je Karaula.

Na Sajmištu borbe za svaku kuću

Od ulice do ulice vodile su se žestoke i bliske borbe. I na Sajmištu - za svaku kuću.

"Gomila anonimnih momaka, boraca koji su dali sve što se moglo. Nas je tu puno poginulo. Danas u Vukovaru imate i umišljenih veličina, ljudi koji misle da bez njih Vukovara ne bi bilo. Zaboravljaju sve - poginule, ranjene", rekao je vukovarski branitelj sa Sajmišta Drago Maksimović.

"Pretrčavam iz kuće u neku garažu, opali tromblonom, mene digne i geler mi se zalijepi tu na lice, počela mi krv curiti, imao sam neku pancirku, plavu, sjećam se - policijsku. Samo sam se molio Bogu da imam noge. Dignem se, maknem gelere, pogledam - imam noge. Hvala Bogu idem dalje", ispričao je Ivica Nikolić, vukovarski branitelj koji je bio u Borovom Naselju na Trpinjskoj cesti.

Na legendarnoj Trpinjskoj cesti zaustavljeno je najviše tenkova.

"To su bili fantastični, oni iskreni momci, čestiti ljudi, znaš, oni naši, sirotinja ova tu... Vodili su ih Blago Zadro, Marko Babić...", dodaje branitelj.

"Generacije poput Žutih mrava i Pustinjskih štakora, kako su se nazivali, zavaravali su višestruko jačeg srpskog neprijatelja. Mi smo išli srcem bez ikakvih problema. Odrastali su u akcijama - doslovno preko noći", sjeća se Nikolić.

"Svedeni na razinu životinje"

"Svi smo se se stavili na raspolaganje. Išlo se na svaku intervenciju, tko je bio potreban", objašnjava.

"Bili smo svedeni na razinu životinje, ne možete opstati drugačije, sami instinkti za preživljavanje vas vode", kazao je Maksimović.

"To je trajalo, ne samo tri mjeseca, nego i nakon Vukovara. Dan danas proživljavamo tu kalvariju", kazao je Branko Borković Mladi jastreb, zapovjednik obrane Vukovara.

"Niste imali vremena za strah... Ja sam se našla pod tom platanom, pokupila sam slomljene grančice i rekla - pa i drveće ubijaju", kazala je Nada Majer koja je uz prvu crtu bojišnice pratila strane novinare. Slučajno, jer hitno je trebao prevoditelj za francuski jezik.

"Sve su ekipe slale vrlo mlade ljude koji mogu trčati, a koji nisu pojma imali što je Jugoslavija, zašto se raspada, zašto je došlo do sukoba", rekla je Majer, sada umirovljena prevoditeljica.

"Ono što me najviše žalostilo kad bi poslije vidila te priloge na televiziji, katkada se događalo da to nije bilo ono što je bilo rečeno i što smo vidjeli. Morale su se dogoditi jako dramatične i traumatične stvari da bi ljudi shvaćali", dodala je.

Strah i bespomoćni Vukovarci

Pamti strah i bespomoćne Vukovarce, susret s ranjenom bolnicom.

"Kraj mene je sjedio jedan čovjek, bila sam usredotočena na razgovor s dr. Njavrom i nisam uopće pogledala tog čovjeka, koji je samo marljivo pisao u svoju bilježnicu. Nisam bila svjesna da sjedim uz Sinišu Glavaševića", prisjetila se ratih dana Majer.

Sjedila je pored Siniše Glavaševića čiji su izvještaji izlazili iz grada koji se urušavao. Tog 18. studenog bio je početak kraja. Odlučili su - pregovarat će s vojskom JNA.

"Tu smo im ponudili i svoje živote. Nismo se nadali da ćemo preživjeti. Rekli smo - branitelji će odložiti oružje, tu dolje i odvezeni. Ne tražimo ništa za sebe - civile što dalje i što brže od Vukovara", rekao je Kazaula koji je zapovijedao obranom Mitnice.

"Kad je krenula kolona, stajao sam tu, vidim dolaze i sad razmišljam Bože, što će biti s tim narodom", dodaje Karaula.

Razdvojili su ih. Branitelje Mitnice koji su predali oružje vozili su na Ovčaru, logore. Pa i njega.

"Bilo je ljudi koji su plakali, bilo je ljudi koji su psovali, svašta im govorili, avioni su nadlijetali, tenkovi bruje, sledi se krv kad čujete", rekao je branitelj.

U ratnom vihoru izgubili su svoje najbezbrižnije godine. Mladost. Branili su Vukovar, obranili Hrvatsku...