‘Ne samo učiteljima, nego i djeci treba dati važnost i poštovanje!’

Gogu ili službeno profesoricu Gordanu Kajić, vršnjakinju (berba ’71.) znam više od pola svog života. A kad sam imala to zadovoljstvo upoznati je u 1. razredu srednje, legendarne zagrebačke ‘Kulture’, zauvijek sam zapamtila taj prvi dojam – vrckavo stvorenje sa srcem na dlanu, ali i britkom jeziku, uvijek među prvim borcima za pravdu i naravno njezine preplave oči. U kojima se vidjelo sve.

Pročitajte i ovo Pedofilski skandal se širi Policiji se javile nove žrtve domara: Bivšu ravnateljicu i ranije istraživali, Dnevnik Nove TV otkriva zbog čega Traži se rješenje Gotovo 700 djece nije došlo u školu zbog problematičnog učenika: "Ogorčeni smo, stavljeni smo pred gotov čin"

I da, već tada sam i ja otkrila zanimanje o kojem sanja – biti profesorica hrvatskog jezika, raditi u školi, s djecom. I pročitati bar dvije knjige na dan! I nekih 20 i kusur godina kasnije, ‘moja’ Goga je doista profesorica hrvatskog jezika i radi u osnovnoj školi. Već 15 godina. Odmah nakon faksa pred 30-tak ‘osmaša’! Nekako mi je baš ona prva pala na pamet kad sam s urednicom Darijom dogovarala temu povodom Svjetskog dana učitelja.

Mislim da ćete i vi, dragi čitatelji, biti bar malo inspirirani riječima profesorice Gordane Kajić iz Zagreba. I svakako, ako poželite nakon čitanja intervjua poslati priču o o učiteljima i učiteljicama, profesorima i profesoricama, koji su vama promjenili život nabolje, priče o onima koji su vas inspirirali u vašim školskim i svim drugim danima, ispričajte nam svoje priče na našoj Facebook stranici ili mi pišite na goga.kis@novatv.hr.

‘Ministarstvo silno treba sve nas da bi mogli raditi, primati plaću i hraniti svoje obitelji. Ravnatelji trebaju svoje dobre i zadovoljne učitelje. Djeca trebaju iste kako bi bili i ostali dobri kroz život. Međuodnosi između nas svih moraju se temeljiti na poštovanju i uvažavanju i dok to ne krene u svim smjerovima, počevši od razreda, neće biti zadovoljstva. Preda mnom su mala bića, nečije sve na svijetu, netko kome ostavljamo ovaj svijet. Volim ih i poštujem! Molim da to krene prema gore.... Šalji dalje!’ Gordana Kajić, profesorica hrvatskog jezika, Zagreb Kada si u sebi otkrila želju za profesorskim, učiteljskim zanimanjem ili bolje reći zvanjem profesorice hrvatskog jezika?

Još u osnovnoj, srednja škola je to potvrdila. Bez obzira na svjesnost težine zanimanja i poslovičnoj potplaćenosti. Prije svega knjiga, čitanje, knjiga.Onda se razvila svijest o ljepoti i bogatstvu jezika, a što više znaš, želiš to s nekim podijeliti. Djeca su idealan medij. Topla, neiskvarena, čistih mozgova i emocija, a trabaju poznavati vlastiti jezik.

2. Kako si bila zadovoljna studijem?

Studij je tek činjenična podloga za ono što radim, nitko te zapravo ne pripremi za živu situaciju u razredu. Kad se spoji znanje usvojeno na studiju sa stvarnim poučavanjem, znaš da si na dobrom putu, evo radim već 15 godina.

3. Sjećaš se sigurno prvog radnog dana, opiši našim čitateljima taj prvi dojam, s te profesorske strane...

Sjećam se! Uzbuđenje do neba ! Razred - 8. Priprema savršena, Matoš: Notturno. Njemu mlačna noć, a meni vrućina u glavi i oko srca. Ravnatelj se dobrodušno ponudio ući sa mnom kako bi me predstavio, a i djeca su bila malo nestašnija u tom razredu. Rekoh: Ne! Hvala! Sve je to moj posao! Ako ne mogu, nisam za to!

Lijepo je susresti tridesetak pari znatiželjnih očiju. Neki od njih i petnaestogodišnjaci, a ja 26 godina s jasnim sjećanjem kako je njima sad. Nova profa, kaj sad?! Možda je to ključ svega. Sjećati se stalno kako je djeci u pojedinim situacijama! Svi odrasli to vole zaboraviti i nijekati. Počela je moja dogogodišnja ljubav prema jednoj od najljepših komunikacija, onoj s djecom!

4. Sad radiš u drugoj školi, vlastitom kvartu, gdje si odrasla. Je li bilo teško ostaviti đake u prvoj školi?

Svaki rastanak je težak jer ti je žao svega lijepog iza sebe, ideš misleći da ne može biti tako lijepo i negdje drugdje. A onda ti se nebo osmjehne, pa počneš raditi u školi koju si pohađao! Dakle, zaposlila sam se tamo gdje su bile moje prve ljubavi, strahovi, petice. I sve ono što čini školovanje. Tu sam išla ja, gledala nekog balavca koji će mi određeni broj godina poslije postati suprugom...zvuči romantično, a tako i jest. Osobno vezana za svoj kvart, svoju školu, školu svoje djece!

5. I kako je sad biti profesorica hrvatskog jezika, nakon 15 godina iskustva?

Obično svi očekuju neku kuknjavu i kritiku kad me pitaju: I, kako ti je u školi? A ja ne mogu odgovoriti ono što se pretpostavlja. Meni je lijepo. Djeca su uvijek djeca i samo djeca. Ona ne kreiraju našu političku stvarnost.

6. Školstvo je jedna od gorućih tema u našoj javnosti, no nekako se nadležno Ministarstvo očituje i reagira, kao i neke druge nadležne institucije, tek kad problem postane dramatičan. Kakvom bi ti ocijenila suradnju na relaciji škole – nadležne institucije?

Kritičnih situacija ima, ali one zahtijevaju rješenja sad i odmah! Ne možeš uplakanom djetetu ili bijesnom roditelju reći: Pričekajte malo s emocijama, nekih osam dana, da mi nadležni odgovore! To ne ide! Moraš se gotovo uvijek osloniti na vlastite snage i ne produbljivati povrijeđenost.

Imamo mogućnost zvati kvartovskog policajca koji će odmah doći ukoliko nešto primijetimo oko škole. To su jedine brze intervencije. Svi ostali upiti prema Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta i Socijalnoj službi i drugima, svode se na puno papira i biranih riječi, a malo djela. Ljudi koji se time bave, najčešće nikada nisu bili u razredu. Kronično je premalo psihologa. Katkada bude jedan psiholog ili defektolog na tri ili četiri škole! A svakoj je školi potreban jedan i to puno radno vrijeme. Djeca se sve teže nose s problemima današnjice. Mislim da učitelji sami ne mogu puno pomoći djeci s stvarnim problemima.

7. Kakvom ocjenjuješ suradnju s ravnateljima?

Nikad nisam imala problema s pretpostavljenima, tj. ravnateljima, ali ovdje moram reći da na tim mjestima moraju biti mladi, stabilni ljudi s puno energije i entuzijazma, ali i menadžerskih sposobnosti i ne mogu više funkcionirati kao nekad. Sve ide naprijed, bolje ili gore, vrijeme će pokazati pa tako mora i obrazovanje.

Ravnatelj mora znati strukturu roditelja, sposobnosti svojih djelatnika, uočavati manjkavosti prije negoli se one ugnijezde u kolektiv. Isto tako, svi skupa ne možemo biti gluhi i slijepi da djeca imaju cijeli repertoar društvenih mreža, da su iznimno vješti u novim tehnologijama, a njihovi učitelji i ravnatelji moraju znati o tome. Nažalost, to nije uvijak tako.

8. Svjetski je dan učitelja. Cilj je dati još veću podršku vašoj profesiji, izvući učitelje iz poluanonimnosti i dati vam društvenu važnost koju zaslužujete. Zanima me tvoje mišljenje – kakvim ocjenjuješ položaj učitelja u hrvatskom društvu danas, kakav je tvoj dojam? 

Ne samo učiteljima, nego i djeci treba dati važnost i poštovanje! Tko je učitelj, ako ispred njega ne sjedi netko koga treba pripremiti za život?! Ja sam djelatnica osnovne škole, dakle odgoj i obrazovanje. Tu je matematika, ali i dobar dan, molim, hvala...

Nije život samo ulomak kojeg treba obraditi. Dobivši danas čestitku ministra Jovanovića, bila sam tužna. Spominje obećanja Vlade i Ministarstva, nabraja floskule o napretku, a ne zna ili ne želi znati za svu onu djecu koja su na rubu siromaštva, koja nemaju jednog ili oba roditelja, koja se ne znaju nositi s činjenicom da im roditelji ne žele živjeti zajedno pa odjednom imaju dva ili više doma, a ni u jednom nisu kod kuće...

Zatvaraju se oči pred djecom koja se bave različitim aktivnostima uz redovnu nastavu, a nema se razumijevanja za to. Djeci koja se bave sportom teško je kao i njihovim roditeljima, ali sluha nema! To su djeca koja u slobodno vrijeme nisu na cesti i to je ono što bi trebalo njegovati. Naše Ministarstvo u imenu ima i obrazovanje i sport, a kako to njeguje?! Sport nije prepucavanje s Mamićem, nego poticanje i bodrenje sportaša u našim školama. Kao majka dvoje sportaša, mogu reći da je tu stanje katastrofalno. Kći mi je studentica, ali u svojoj srednjoj školi, čak i sa statusom sportaša, nije nailazila na mrvu razumijevanja, a kamoli tolerancije. Tu su i turniri koji se nerijetko protegnu na ponedjeljak, radni i školski dan i eto problema. Sve institucije umjetničke, sportske, jednostavno nisu povezane sa školama i djeca su između dvije vatre: ovo moram, a ovo bih htio, i što sad? Ne volim biti ovakva, 1 pa neću ovako ni završiti.

Ministarstvo silno treba sve nas da bi mogli raditi, primati plaću i hraniti svoje obitelji. Ravnatelji trebaju svoje dobre i zadovoljne učitelje. Djeca trebaju iste kako bi bili i ostali dobri kroz život. Međuodnosi između nas svih moraju se temeljiti na poštovanju i uvažavanju i dok to ne krene u svim smjerovima, počevši od razreda, neće biti zadovoljstva. Preda mnom su mala bića, nečije sve na svijetu, netko kome ostavljamo ovaj svijet. Volim ih i poštujem! Molim da to krene prema gore.... Šalji dalje! 

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook