Bila je to godina 1993. Mene su prebacili s Odjela neurologije na Odjel rehabilitacije. Rijeka je već tada imala vrlo razvijenu i organiziranu školu za onu djecu koja dugo borave u bolnici. Mene su ponovo upisali u osmi razred jer mi Gospoda iz moje škole u Zadru nisu htjela dati potvrdu da sam završila tu godinu. A do 12. 3. 1992. sam išla u školu redovno (istina u sklonište), a kasnije zbog čestih uzbuna nitko od učenika nije išao u školu. No, svi su dobili potvrdu da su završili razred, osim mene. Tako da sam ja, inače odlična učenica ponavljala osmi razred. I neka sam! Jer to iskustvo bolničke škole je nešto posebno i urezalo mi se u pamćenje.
Moj razred se sastojao od dva učenika. Dakle, osim mene tu je bio i dječak koji se zvao Igor i bio je godinu, a možda i dvije mlađi od mene. On je pohađao sedmi, a ja osmi razred. I sva se ta nastava odvijala za istom učeničkom klupom. Više je tu bilo smijanja nego učenja. Na ispitu bi Igor držao otvorenu knjigu meni da vidim odgovore i tako ja njemu isto. I naravno da smo razrede završili s odličnim.
Posebno nam je bila draga jedna profesorica iz povijesti i zemljopisa. Bila je iznimno osjetljiva i empatična. Ona čim bi nas dvoje vidjela bi plakala jer joj je bilo teško vidjeti nas u bolnici. Bože dragi, što smo joj nas dvoje samo radili i uz to ludo se zabavljali. Na kraju školske godine profesorice su nam kupile tortu i organizirale malo slavlje za blagovaoničkim stolom na odjelu Rehabilitacije. Na slavlje su došla sva djeca s Odjela, naravno ona koja su bila pokretna.
Sve to nam je organizirala ravnateljica bolničke škole koja se zvala Alenka ili možda Alemka. Sjećam se da me ta žena jako voljela i ona je inzistirala da idem u školu bez obzira što sam tada jedva govorila.
Pročitajte i ovo
A mene je još više volio moj prijatelj Igor. Nikad mu nisam znala prezime, ali znam da je Igor bio iz Vukovara. I imao je slomljeni lakat i meni nije bilo jasno zašto je on tako dugo u bolnici kad mu se lakat bio već oporavio i za razliku od druge djece, po mom sudu, njemu nije bilo ništa.
Meni je bilo glavno da smo Igor ja veseli i da se zabavljamo. Baš me volio kao prijateljicu. On je imao poseban tretman kod jedne sestre koja bi ga vikendom prošetala kroz prekrasnu prirodu gdje je smještena dječja bolnica Kantrida. On nije htio u šetnju ako ne idem i ja, a ja sam bila opterećenje za tu sestru. I naravno, da bi svi troje išli u šetnju, Igor bi mi dao ruku (ne onu s iskrivljenim laktom).
Znam da sam ga jednom prilikom trisnula, ne sjećam se zašto, ali znam da je to bilo onako nevino dječje. No, Igora je to jako uvrijedilo i plakao je (ne preda mnom). Već sutradan je cijela bolnica brujala o tome kako sam ja "udarila" Igora iz Vukovara. Svi su me gledali kao neku nasilnicu i bili su nekako distancirani prema meni. Mama mi je morala prvo sama ići na raport kod doktorice, a onda smo kod dr. Zec išle mama i ja. Meni je sve to bilo smiješno jer znam da nisam ništa učinila. Morala sam obećati doktorici da se neću više tako ponašati i morala sam se ispričati Igoru.
A Igor taj događaj meni nije niti malo zamjerio....nego su oni neki odrasli napravili dramu što sam povrijedila Igora iz Vukovara, kao da mu nije dosta teško u životu. Ja tad, majke mi moje, nisam shvaćala u čemu je problem. Jer Igor je super normalan dečko i mi zajedno provodimo bolničko vrijeme. Ma kakav rat!!!
Danas mi je teško kad se svega sjetim. Pitam se jesam li stvarno bila gruba prema Igoru, a znam da je on mene volio. Često bi me na brzinu poljubio u čelo i pomagao mi je kad god je stigao kao rođeni brat.
Nikad više nisam čula za Igora.
Ništa ne znam o njemu. Čak ni njegovo prezime.
Voljela bi ako ga itko prepozna s ove slike (dečko u plavoj trenirci do mene) da mi javi bar nešto.
Original teksta objavljen je na Blog.hr
Ubrzo nakon objave, vijest da je tražen je došla i do Igora, a on se javio autorici teksta.
