Hrvatski pravni tim dosta racionalno tumači presudu za genocid. Kad se malo bolje pogleda jasno je da je sud proglasio čin genocida u svim dijelovima koji su bili obuhvaćeni ovom tužbom. U nekim dijelovima poput Lovasa, Dalja pa i samog Vukovara je proglasio ovaj drugi, mentalni dio, takozvani mens rea genocida, ali da bi se genocid proglasio, Hrvatska, kako je rekao sud, nije ponudila dovoljno dokaza koji pokazuju namjeru, koji pokazuju povezanost svih srpskih vojnih i paravojnih snaga na tlu Republike Hrvatske s političkim, vojnim i obavještajnim vrhom u Beogradu.
Pročitajte i ovo
To je taj standard kojeg je postavila Nikaragva, koji traži dokazivanje efektivne odgovornosti što znači da treba imati zapovjedi gdje se kaže da se određeno stanovništvo mora istrijebiti, uništiti ili protjerati u svrhu toga da nestane. To je dosta teško. To je refleksija dosta loše odrađenih suđenja na sudu za bivšu Jugoslaviju, prije svega u predmetu Mršić, Šljivančanin, Mladić i nakon toga u predmetu Milošević. I sam sud kaže da haška tužiteljica nije nikad Miloševića optužila za genocid u Hrvatskoj, prema tome vrlo je teško dokazivati da je genocid u Hrvatskoj počinjen.
Što se tiče same srpske protutužbe, bez obzira na njihov propagandni ton koji smo mogli čuti i danas na sudu, na nekakvu njihovu interpretaciju cijele priče, odvjetnica Crnić Grotić je kazala da joj se čini kako nisu bili na istoj presudi. Protutužba je odbačena jednoglasno i ovaj je sud u cijelosti potvrdio presudu suda za bivšu Jugoslaviju u predmetu Gotovina, Čermak, Markač.
Sudac koji je mislio drugačije: 'U Hrvatskoj se nije radilo o ratu već prije o pokolju'
Ipak, ono što je jedan novi standard u odnosu na BiH jest to da su sve paravojne snage priključene JNA i stavljene pod istu kapu u BiH. Škorpioni i druge paravojne jedinice koje su ubijale nisu bile priključene JNA i vojsci Republike Srpske, dakle nisu bile stavljene pod tu jednu zajedničku beogradsku kapu.
Probleme u razumijevanju presude stvorio je podatak izrečen na početku objave presude, a po kojem Srbija ne može biti odgovorna za zločine počinjene prije travnja 1992. godine. Problem su tu stvorile dvije stvari.
Prvo je neartikuliranost suca Tomke, a drugo je nepoznavanje anglosaksonske procedure. Naime, sud kada uvodi u presudu najprije napravi jednu kronologiju slučaja i u jednom trenutku je sudac pročitao stav Srbije koji je Srbija iznijela prije presude o nadležnosti, prije 2008. godine, ali nakon toga, nakon izvjesnog vremena, obrazlažući, također je kazao da je sud odbio taj stav Srbije jer bez obzira što Srbija prije travnja 1992. nije bila potpisnica Konvencije to ne znači da je ta ista Konvencija koja je univerzalna pravna vrijednost, ne obvezuje da sprječava i kažnjava genocid. Da je to tako, kako se interpretira, onda do ove presude ne bi ni došlo niti bi se sud 2008. godine proglasio nadležnim. To je jedna komplicirana pravna procedura koju treba doista dobro poznavati da ne bi stvarala upravo ovakvu zbrku. Očekuje se da Ministarstvo pravosuđa to demantira i obrazloži o čemu je riječ.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
