U sjeni hamburgera
Pročitajte i ovo
Svi su danonoćno proročili njegovu pobjedu i karma se nije oglušila. Čak bi se i jedan prosječan Rus, koji lovi prve proljetne zrake sunca negdje na svojoj dači - ruskoj vikendici - uz litricu, pivo, svježe krastavce iz svoje bašte i miomirisni roštilj začinjen na kavkaski način, samo ironično osmjehnuo da ga pitate tko će pobijediti na izborima. Daleko od uglađenih stranaca i šefova sa raznoraznim činovima i vezama, Rusi su dosta samoironičan i dovitljiv narod. Kada se zbog pada cijena nafte realni dohodak pučanstva počeo smanjivati, a rublj slabiti, pojavila se jedna novogodišnja želja: „Nek' su ti džepovi puni, a rublj tvrd!“ To je parafraziranje jedne prostačke momačke želje gdje je umjesto rublje najbolji muški prijatelj.
Plan 70/70 – 70% odaziva i 70% glasova, koji su postavili stratezi u Kremlju uspješno je, čak i preuspješno realiziran. Visoki odaziv bio je potreban kako bi se urbi et orbi pokazalo da je Rusija strahovito uzbuđena zbog neizvjesnosti izbora, da postoji intriga i građanski žar. Također, kada je odaziv malen, a birači u zenu, na glasovanje odlaze oni najaktivniji i najosvješteniji. A to nažalost nije Putinovo biračko tijelo. Osim toga, mali odaziv čini falsifikacije vrlo uočljivima.
Putina je sigurno brinulo i to što za čitavo vrijeme svoje vladavine on nikada nije bio rekorder izborne popularnosti. Tu je titulu nosio poznat nam po modernim Najkicama Dmitrij Medvedev, koji je 2008. imao najveći postotak, najveću apsolutnu količinu glasova i najbolji odaziv. Visoki odaziv asocira se sa važnim izborom i promjenama; stoga su arhitekti odlučili da je ipak neoprostivo da se percepcija promjena i dalje asocira sa "geekastim" premijerom koji je pljunuo na željezni stoicizam i poput nekog mlakonje u zalogajnici sa Obamom žvakao hamburger. Sada je Putin dobio dva milijuna glasova više od Medvedeva i puno veći postotak uz otprilike isti odaziv.
Ljepotica i čudovišta
Predizborna kampanja bila je urnebesna. Ponajprije zbog debata. Putin, naravno, nije sudjelovao ni u jednoj raspravi. Nije da čudi; on i njegovi savjetnici iskreno su uvjereni da su izbori predsjednika nekakav kviz u kojem se priglupi igrači moraju izboriti za pravo borbe protiv eksperta.
Kako god, debate su bile nemilosrdno besmislene, prljave i vrlo intenzivne. Gotovo se svaki dan na jednim te istim državnim kanalima urlalo, prekidalo i mahalo rukama. Voditelji emisija samo su statirali i tek ponekad mlohavo molili sudionike da se smire. Kandidati su većinom bili, nećemo se ustručavati, nakupina nekakvog šljama, drvene figure kojima je zli čarobnjak udahnuo period poluraspada samo zato da mogu glasno izvikivati parole.
Osim jedine suvisle osobe, Ksenije Sobčak, tu je bio i čuveni dvorski ekstremist Žirinovski, čije je mentalno stanje već odavno premašilo sve mogućnosti suvremene dijagnostike, depresivni oporbenjak Grigorij Javlinski, moderni komunist sa afinitetom prema neoliberalnim zadrugama Pavel Grudinjin i još neke, najblaže rečeno, spodobe. Jedino je mlada Ksenija pokušavala govoriti suvisle stvari. Zašto pokušavala? Zato što su ju vrli junaci na najbezobraznije načine prekidali i vrijeđali; nazivali ju glupačom, kurvom, kretenušom. Zahtijevali da se vrati u dječji vrtić, da sjedne na tutu i pri tome veličali Staljina.
Bullying je bio toliko jak da je Sobčak jednom zalila Žirinovskog vodom, a drugi put se emotivno shrvana rasplakala zatrovana degutantnim urlikanjem prisutne gospode. Ksenija je jedina pričala o važnim stvarima koje se tiču i Hrvatske. Upozorila je na lošu ekonomiju zbog neučinkovitog državnog upravljanja, zagovarala smanjivanje javnog sektora i oštro nastupila protiv državnog uplitanja u sva područja ljudskih djelatnosti. Pričala je o vrijednosti samostalnog rada i malom i srednjem poduzetništvu koje država guši i ubija svojom čizmom i propisima. Upozoravala je da ekonomija koja počiva na jednoj grani industrije nije ni suvremena ni održiva. Pitala se čemu besmisleni hibridni ratovi i nije mogla shvatiti zašto se hrpa mačo muškaraca oznoji na spomen dugačkih i glatkih raketa.
Bijeda i naresci
Zanimljivo, državni generator smole i perja nije bio uperen u nju, već u Pavla Grudinjina. On je pogodio tu tananu strunu u duši sredovječnog nostalgirajućeg žitelja koji mašta o „poštenom kapitalizmu sa komunističkim licem“. Budući da se svjetonazorski malo po čemu razlikuje od Putina a pri tome je veći populist od njega, Grudinjin je uzburkao značajan dio biračkog kolača. Stoga je brzo donesena odluka da mu nađu milijarde na švicarskim računima, financijske malverzacije i obmane. Tako je Putin poručio da nema većeg sintetičara prošlosti i sadašnjosti i večeg maga čvrste i sigurne Rusije od njega.
Kako bi povećali odaziv, stratezi su odlučili privući najbrojnije, najkonzervativnije i najgunđavije birače: hordu ruskih babuški, odnosno starica i sredovječnih ljudi sa mizernim primanjima i mirovinama. Na biračkim mjestima postavili su se stolovi sa besplatnim sokovima, sendvičima, kobasama, krastavcima i sirevima. Organiziran je i prijevoz. Ošamućeni promatrači nisu mogli vjerovati navali koja je vladala u prvoj polovici dana. Fotografije sa Twittera dočaravale su atmosferu mljackanja i ekstaze od besplatne hrane. Perverzija je naravno u tome, što je politika režima osiromašila te iste ljude kojima se sada pod nos gurala salama.
Birački listići otkrili su strašnu tajnu zbog koje suza krene sama od sebe. Putin je, naime, siromašak. Ispod fotografije i kratke biografije svakog kandidata nalazila se imovinska kartica. Prema kartici, Putin na posao vozi tri skromna sovjetska autića, posjeduje mali stančić od 77 kvadrata i garažicu u Petrogradu dok su mu u Moskvi dobre duše dale službeni stan od 153 kvadrata. Imovinsko stanje Ksenije Sobčak je naspram Putina izgledalo neoprostivo raskošno: velika kuća, hrpetina stanova, Bentley Continental GT i veliki novac na računima.
Upozorenje: prekomjerno udisanje Putina može stvoriti ovisnost
Ipak, Putin bi pobijedio i bez svih dobitnih trikova. Prevelika je inercija, prevelika navika i najbitnije, prevelika uvjerenost da je Putin u pravu. Taj fenomen se zahvaljujući lošim politikama zapadnih zemalja samo ojačava. Sa svakom novom sankcijom ili optužbom nanovo se učvršćuje vjera birača u zapadnu mržnju prema svemu Ruskom. Nitko osim Putina, razmišlja birač—nitko se ne može oduprijeti zemljama koje žele uništiti, osakatiti i porobiti Rusiju.
I tako je Rusija još jedanput odabrala simbol umjesto čovjeka, ideju umjesto plana i lijepi mit umjesto bolne stvarnosti.
Dr.sc. Branimir Vidmarović, stručnjak iz područja međunarodnih odnosa i kineske vanjske politike. Rođen je 1983. godine u Zagrebu; diplomu i doktorat stekao je na Moskovskom državnom fakultetu za međunarodno odnose.Član je ekspertne skupine Instituta za europske i globalizacijske studije a u slobodno vrijeme besplatno predaje kolegij o povijesti Kineske vanjske politike.
Stavovi i mišljenja autora kolumne osobni su i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala DNEVNIK.hr.
