Svega 10 godina nakon što, recimo, bivši premijer odsluži zatvorsku kaznu zbog zamračenja pustih milijuna našeg novca, on bi se mogao kandidirati na izborima i nitko ne bi smio spomenuti taj njegov grijeh. Bio bi ugledan član ovog društva, baš kao, opet recimo, bilo kakva prosječna poštenjačina.
Smjelo bi se pisati o njegovu genijalnom političkom radu, o uspjesima njegove Vlade, ali niti jednog slova o bezočnoj krađi koja je (još uvijek nepravomoćno, ali to više govori o hrvatskom pravosuđu) i sudski potvrđena.
Baš kao što se u medijima ne smije objaviti niti slova o jednom bivšem hrvatskom gradonačelniku osuđenom na zatvorsku kaznu zbog korupcije i koji je još uvijek aktivan u politici. I baš kao što je zabranjeno pisati o, recimo, presudi političarki koja se kandidirala na parlamentarnim izborima i na kraju doista i ušla u Sabor.
Moguće je tako da neki osuđeni, recimo, ratni zločinac, brutalni silovatelj ili višestruki svirepi ubojica jednog dana poželi zastupati interese građana ove zemlje, a da se javno ne smije spomenuti zločin za koji je osuđen. Sve je to moguće zbog jednog kratkog zakona podužeg imena, Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji.
Ukratko, zakon je to koji omogućava osuđenicima da nakon nekog vremena njihovo nedjelo padne u zaborav, pa tako opet mogu dobiti potvrdu o nekažnjavanju i živjeti svoj život bez tog tereta iz prošlosti. To bi se i moglo pozdraviti kada bi postojala iznimka za osobe koje upravljaju ovom zemljom, koje su na javnim funkcijama, upravljaju državnim tvrtkama ili javnim ustanovama, odnosno za nešto što se tumači kao opravdani javni interes.
Novčane kazne i zatvor
Nema ništa sporno kada se štiti privatnost prosječnog građanina koji je možda nekad u mladosti počinio kakvu sitnu krađu, prometni prekršaj, pa čak i neko ozbiljnije kazneno djelo. Ali ako rehabilitirani pedofil postane ravnatelj učeničkog doma, kako to možemo prešutjeti?
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
O tome, međutim, u spomenutom zakonu nema ni zareza, tako da smo svi obavezni kolektivno se amnezirati, zažmiriti na oba oka želimo li izbjeći povlačenje po sudovima i visoke novčane kazne. Čak i zatvor.
Za razliku od sudova koji, strogo tumačeći ovaj zakon, već donose presude protiv novinara i medija (neke su već i pravomoćne) dio pravnika smatra da se ovaj zakon nipošto ne bi smio odnositi na medije. Jedna od njih je i odvjetnica Vesna Alaburić, koja je uvjerena da je duh odredbe o rehabilitaciji u tom zakonu upravo taj da osobe koje su rehabilitirane imaju ista prava kao i građani koji nisu kažnjavani. „Ali nema niti jedne riječi o objavljivanju tog podatka. Moje je tumačenje da se taj zakon uopće ne odnosi na temu medija i objavljivanja tog podatka u medijima“, kaže Alaburić. Dodaje da je podatak o tome je li netko osuđivan zapravo osobni podatak u smislu GDPR-a, što je jedan od segmenata u pravu o privatnosti.
"U slučaju objave takvog podatka imamo klasičnu situaciju da smo povrijedili nečije pravo na privatnost. Taj problem uređujemo po Zakonu o medijima, a tu je pravilo jednostavno – ako postoji javni interes, mediji imaju pravo to objaviti", smatra Alaburić.
Najspornija odredba zakona jest ona iz članka 18., koja kaže da se rehabilitirana osoba smatra neosuđivanom „i svaka uporaba podataka o osobi kao počinitelju kaznenog djela zabranjena je…“, no Alaburić smatra da je smisao da se taj podatak ne smije upotrijebiti da se čovjeku uskrate neka prava. Političarka koja je bila na stranačkoj listi na parlamentarnim izborima ne može zbog toga što je nastupila rehabilitacija biti eliminirana s te liste, ali novinari imaju pravo, pa i obavezu objaviti informaciju da je bila osuđena, ako ona želi biti politička liderica u zemlji.
Moguća katastrofa
I dok su novinare dosad tužili uglavnom za naknadu štete, Alaburić strahuje da bi u slučaju primjene članka 146. Kaznenog zakona moglo doći do katastrofe. Taj članak, naime, kaže da će onaj tko objavi osobne podatke fizičkih osoba biti kažnjen zatvorskom kaznom do tri godine. "To je prestrašno! A kazneni procesi su već počeli. Ako rehabilitirane osobe krenu štititi tim putem, ulijećemo u kaznenu odgovornost. Mislim da ako postoji opravdani javni interes, ta osoba ne smije uspjeti ni u jednom procesu", kaže Alaburić.
Odredbe o rehabilitaciji neprihvatljive su i Hrvatskom novinarskom društvu, čiji predsjednik Hrvoje Zovko najavljuje da će tražiti izmjene. "Za nas je to neprihvatljivo jer nam novinarski rad otežava do neslućenih granica. Osobe koje se bave javnim poslom ne mogu biti zaštićene. Ne može Ivo Sanader proći rehabilitaciju, pa da ga nazivamo samo bivšim premijerom. To je uvreda zdravom razumu", kaže Zovko te dodaje da razumije rehabilitaciju za obične građane, ali rehabilitacija, primjerice, političara je neodrživa.
"Nije naš problem što je cijela država umrežena i što se protiv mnogih vode istrage i suđenja. Po ovome, mi ne bismo mogli ni o kome pisati niti propitkivati ičiji rad", kaže Zovko. Dodaje i da građani imaju pravo znati biografiju svakog čovjeka koji uđe u Sabor, Vladu ili na bilo koju javnu funkciju.
"To je onemogućavanje novinarima da rade svoj posao, a javnosti da zna tko su ljudi koje plaćaju", zaključuje Zovko.
Kako Ministarstvo kulture radi na novom Zakonu o medijima, pokušali smo doznati hoće li se dotaknuti i ovog dijela, no odgovor još nismo dobili.
