Kruno Topolski (29) sa šest godina završio je u dječjem domu. Na mjestu na kojem, s pravom ćete pomisliti, ne bi trebalo odrastati niti jedno dijete.
Pročitajte i ovo
Provjereno
Prozor dnevnog boravka Zoranov je jedini prozor u svijet: Nakon devet godina netko ga se napokon sjetio
Provjereno na imanju iz horora
Uginule životinje leže danima, a stoka se guši u vlastitom izmetu: Vlasnik u patnji životinja ne vidi problem i još za njih prima poticaje
"Bez mame, nećaka i to. E, tad je bilo teško. Sjećam se, imao sam jednu kutijicu, kad otvoriš, onda svira neka melodija, koju mi je mama dala. Znam da sam baš plakao ko kišna godina", kazao je reporterki Provjerenog Maji Medaković.
Na vratima te iste sobe dvadeset i tri godine poslije sasvim druge emocije. Osmijeh i nostalgija.
Kruno objašnjava: "Kad kažem dom, to nije dom kao dječji dom. To je dom, moja kuća u kojoj sam ja i odrastao i gdje uvijek volim doći."
U Dječjem domu Lipik. Za Krunu utočište i sigurnost, ali i razlog zbog kojeg je odrastajući u očima drugih uvijek bio drugačiji, a to nije želio. Baš kao ni Anđela.
"Ja sam normalna osoba kao i svaki drugi, samo s malo težim životnim putem. Zovem se Anđela Papić i imam 23 godine", kaže ona.
Rano je djetinjstvo bilo bajkovito, sretno. I sada joj izmami osmijeh na lice. Odrastanje uz petero braće i sestara stvorilo je nebrojene uspomene.
"Tu smo se uvijek u polju igrali i imali smo most koji smo prelazili. Bio je tu jedan duboki kanal. Najviše smo voljeli se igrati policajaca i lopova u kukuruzu, to je bila omiljena igra", prisjeća se Anđela dok gleda fotografije.
No stvari su se ubrzo promijenile. Zbog problema u obitelji Anđela je najprije smještena u udomiteljsku obitelj.
"Samo su došli po mene kući i stavili me u auto. Bila sam toliko uplašena, bila sam ljuta i čak je graničilo s agresivom. Ja sam se jednostavno bunila protiv toga da me odvedu", kaže Anđela.
Odluku da Kruno dođe u Dječji dom Lipik donio je nadležni Centar za socijalnu skrb. I ma koliko se činilo nevjerojatnim, Kruno im je na tome beskrajno zahvalan. Kao i majci koja je tu odluku, kao najveći iskaz ljubavi prema djetetu, i podržala. Dala mu je priliku za bolje djetinjstvo jer živjeli su u jako skromnim uvjetima, a mama je bila i bolesna. Posjećivala ga je redovito, sve do svoje smrti.
"Rekao bih da sam imao ogromnu sreću što sam imao i ljubav svoje majke. Da sam jednostavno osjećao tu ljubav koja je svakom djetetu potrebna", kaže Kruno.
Kao i brojnih volontera koji su djeci u domu dane činili ljepšima i zabavnijima.
Koliko je zapravo dobio odrastajući u domu, kaže, shvatio je tek poslije, kada je iz doma izašao. Ekipi Provjerenog pokazao je i takozvani zid slave doma na kojem su podsjetnici na njihove sportske susrete.
"Najljepše mi je kad gledam ove fotografije, zapravo vidjeti sve prijatelje, odnosno neke koje možda nisam već dugo vidio, a s kojima sam odrastao", kaže Kruno.
Od zajapurenog klinca do čupavog buntovnika koji je među rijetkima u domu slušao metal. Volio je trčanje, a svi su oni najviše voljeli natjecanja među domovima i susrete na kojima su se rađala nova prijateljstva. Ponekad i nešto više.
"I dandanas čuvam pismo jedne djevojke koja je bila u Vinkovcima. Davalo je to puno više od samog sportskog dijela", kazao je Kruno i kroz smijeh rekao da neće odavati detalje.
Žao mu je, priznaje, što je s mnogima s kojima je dijelio domske dane s vremenom izgubio kontakt, jer odrastali su kao braća i sestre. Ali život ide dalje. U domu su sada nekad druga djeca.
Škola mu je uvijek bila važna. No kamo će ga učenje i upornost dovesti, priznaje da nije mogao ni zamisliti. Jedna je osoba ipak od početka vjerovala u njega.
"Ljubavi moja, lijepo moje, milo, drago. Ti meni uvijek dođeš poslije Nove godine, osim sad si mi došo, vidiš na Sv. Tri kralja, ko moja blagovijest", pozdravlja Krunu njegova doktorica Marica Topić.
Kada je Dječji dom Lipik u ratu srušen do temelja, doktorica Topić bila je jedna od onih zahvaljujući čijem je radu i zalaganju on u potpunosti obnovljen. Za blagdane, a posebno Božić uzimala je djecu k sebi kući, među njima i Krunu, kojeg je od milja zvala Svileni.
"Zato što je sav bio nježan, neće on ovo jesti, neće on ono jesti kada dođe za Božić i to. Paštete samo, daj mi paštete", kaže Topić.
Nije ga rodila, ali on je, kaže, njezino dijete.
"Uvijek je odavao dojam da će biti nešto, znate. I uvijek je želio biti nešto", dodaje Krunina "teta" Marica.
Anđela je oduvijek, kaže, željela biti frizerka, ali je prvo upisala matematičku gimnaziju. Tek nakon odlaska od vlastite obitelji upisala je ono što je i željela, a potom završila i srednju za fizioterapeuta.
Cijelo to vrijeme borila se, kaže, s traumama koje su je pratile, dovele do depresije i golemog osjećaja krivnje zbog toga što je završila u domu.
"Tek nedavno, prije dvije-tri godine, prestala sam imati taj osjećaj krivnje za sve što se događalo u mom životu", kaže Anđela.
Uzde je u svoje ruke počela preuzimati onda kada je iz udomiteljske obitelji stigla u stambenu zajednicu dječjeg doma Klasje u Osijeku.
"Bila sam tamo na zadnjem katu i, da, puno je lijepih trenutaka bilo tamo, ali i onih ne baš lijepih. Tamo sam učila puno, družila se s prijateljima. Svoj prvi Božić sama imala", prisjetila se.
"Volim spremati, ali ne volim prati suđe. Radije bih čistila sve, samo suđe ne, to nikako", kaže. Tamo je morala sve. Sve sama. Pa i odrasti prije nego što je željela ili bila spremna.
"To mi je nekako nedostatak, što nisam mogla proživjeti taj period života kao što su neki drugi moji vršnjaci, koji su u normalnim obiteljima i koji imaju roditelje koji te stvari još uvijek obavljaju za njih", kaže.
Da će se za mnoge stvari u životu najčešće morati jače potruditi od drugih, shvatila je vrlo brzo, ali to je nije pokolebalo. Posebno ne u želji da upiše fakultet. Nakon priprema koje joj je dom omogućio i financirao Anđela je konačno ostvarila svoj san. Ona, domsko dijete, upisala je Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti.
"Iskreno, napila sam se taj dan. Trudila sam se i sve se nekako isplatilo i napokon sam došla do nečega šta sam htjela", kaže Anđela.
Ne samo da je došla, nego je uspješna studentica treće godine. Ali tu, kaže, ne planira stati.
"Htjela bih upisati postdiplomski za vođenje i upravljanje odgojno-obrazovnih ustanova. Smatram da ipak nekako malo bolje znam što djeci treba i što im fali u takvim ustanovama", kaže ona.
Podrška je ono što je njoj najviše značilo, a dobila ju je od Vedrana, sadašnjeg ravnatelja Doma Klasje, a nekada odgajatelja kojega se zvalo uvijek kada bi stvari krenule nizbrdo.
"Imali smo plinsku bocu i ona je počela curiti pa smo i to zvali. Pa nestane struje, pa se spuste osigurači. Pa zovi, svaki put njega se zvalo za sve. Onda on zove domara, ako domar ne može, onda on ulijeće. Bilo je stvarno svakakvih situacija", kaže Anđela.
Iako se Anđela odselila i više ne živi u stambenoj zajednici, povremeno se čuju i popiju kavu.
"Jako lijep osjećaj. Osjećaj da ste konačno napravili nešto dobro. vidite da ste radili tijekom svih ovih godina, da se isplatilo to što ste radili, da se isplatilo ustajati ujutro u 2, 3 u noći, ići sređivati bojlere. Ići u kupovine, svašta nešto s njima raditi. To je zapravo nama, taj uspjeh je veliko hvala", kaže Vedran Škugor, ravnatelj Centra za pružanje usluga u zajednici Klasje iz Osijeka.
U Hrvatskoj je trenutačno u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi smješteno 661 dijete mlađe od 18 godina. U stambenim zajednicama uz podršku, dakle mladih koji još uvijek pohađaju srednju školu ili fakultet, živi ih 240. Hoće li i koliko njih postati priče o uspjehu, ovisi o mnogim faktorima.
"Možemo reći da ih ima, to je prvo i osnovno i ono što je lijepo čuti, da ljudi shvate da ima dobrih i lijepih priča djece koja su u sustavu, koja izlaze iz sustava. Nema ih možda puno, ali svaka koja je uspješna i lijepa je za pohvalu, da se prikaže kao primjer da se nešto dobro radi", ističe Škugor.
Fotografije tu su kao dokaz da se itekako može. Tako je dječak iz doma koji je volio paštetu i maštao o tome da postane bankar završio Fakultet zdravstvenih studija u Rijeci, smjer Fizioterapija, a za svoj volonterski angažman primio 2017. i Rektorovu nagradu.
"Prvo je bio projekt Okvirko, gdje smo radili na priručniku mladih u postupku izlaženja iz skrbi. I onda na još niz nekakvih projekata. Zapravo sam najviše bio usmjeren na poboljšanje procesa izlaska iz skrbi", kaže Kruno.
Istim smjerom nastavlja i danas. Vraćajući na neki način svoj dug društvu, instituciji koja ga je odgojila. Pružajući djeci i mladima iz doma primjer da se može. Zaposlen je, a ambicija Kruni ni sada ne manjka.
"Uz to završavam i poslijediplomski specijalistički studij Prava djece". kaže.
"Vjerujem da svaka organizacija koja se bavi djecom, koja se bavi tim humanitarnim radom, bila bi blagoslovljena s njim", smatra Krunina "teta" Marica Topić.
Odrastanje u domu nije izbor ili želja. To je nužnost. Odluka koju donesu drugi, odrasli. Oni koji su mudriji, koji bolje znaju. Odluka koja često spasi život, ali koja ga svakako i obilježi. Možda su teške i tužne priče one na koje smo nažalost više naviknuli, ali srećom ima i onih drugih.
"Ne, ne sramim se. Dapače, ponosan sam odakle dolazim jer smatram da mi je je to pomoglo da budem čovjek kakav sam danas i da onako mogu ponosno hodati svijetom i reći da sam domsko dijete, volim zapravo razbijati te predrasude", kaže Kruno.
"Zašto bi netko bio uspješniji od mene? Zato što sam imala nekih problema za koje stvarno nisam kriva i za koje dijete nikad nije krivo. Jednostavno taj inat, zašto netko može biti uspješniji, mogu i ja. Sve što može netko iz normalne obitelji, mogu i ja također. Mogu još i bolje!" govori Anđela.
Mogu itekako, a mi im samo možemo na tome od srca čestitati. Bravo!
Provjereno gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a propuštenu emisiju pogledajte besplatno na novatv.hr