NAPAD PSA MU JE UNIŠTIO ŽIVOT "Otimao sam se koliko sam mogao, držao me za lice i kidao sve s mene"

Samo prošle godine slučajeva napada pasa na ljude bilo je više od 4000. Tada je u zemlji bilo 500-tinjak opasnih pasa. Danas se taj broj popeo na više od 1700. Josip iz Slatine vjerojatno je najekstremnija žrtva krvoločnog napada. Kada je imao 7 godina, vlastiti mu je pas unakazio lice. Nakon 15-ak operacija posljedice su i dalje vidljive.

Pročitajte i ovo Provjereno Prozor dnevnog boravka Zoranov je jedini prozor u svijet: Nakon devet godina netko ga se napokon sjetio Analiza Provjerenog Znate li kakvim se sve kemikalijama, teškim metalima i plastikama svaki dan trujemo? "Nadam se dobrim rezultatima, ali..."

Bilo je jutro. Nosio mu je hranu i vodu. Rutina je to koju je obavljao svakodnevno. Pas kojeg je tada imao bio je križanac stafordskog terijera i pit bula. No, tog je jutra pas prestao biti samo ljubimac.

"Krenuo sam prema njemu, a on je skočio na mene i počeo me gristi. Otimao sam se koliko sam mogao, jer ipak me držao za lice. Kidao je sve s mene... Ne znam koliko je to dugo trajalo, možda 15 minuta... Nekako sam se uspio otrgnuti i pobjegao sam u kuću", kazao je Josip Kecenjko iz Slatine.

Posljedice su vidljive i nakon 17 godina. Tada je bio sedmogodišnjak, trebao je krenuti u školu. No, umjesto škole, pohodio je liječnike. "Na hitnoj u Slatini i doktori su se zgražali. Čeljust i lice su mi bili izgriženi. Svi se dan-danas čude kako sam preživio. Sami doktori kažu kako ne bih stigao do bolnice, ma ni do hitne, da me malo niže uhvatio."

Posljedice: ima umjetni zglob u čeljusti, propali su mu zubi, loše vidi i ne čuje dobro. Deformirana mu je cijela lijeva strana lica, a uške gotovo da i nema.

U zagrebačkoj Dubravi posjetili smo obitelj Škrlec. Na ogradi kuće imaju natpis "oštar pas". U stvarnosti, njihov je pas maza obitelji. Ali ovo i nije priča o njemu. Mama Tatjana nas dočekuje, ali sina Vedrana nema. O tome ne želi govoriti. Prije šest mjeseci, ispred obiteljske kuće u Dubravi, i to na dječjem igralištu, Tatjanina sina napala su dva belgijska ovčara.

"Rane su bile gadne i duboke, jer psi su obučavani za borbe... Još su i držani u nekim nehumanim uvjetima. Malo-malo pa bi preskakali ogradu i hodali po kvartu. Ovo je bilo prvi put, po mom saznanju, da su napali djecu, i to ničim izazvani. Kako ga je ugrizao, on je njega dvaput zgrabio, povukao ga je i bacio na pod. Sreća u nesreći je da ga nije nastavio gristi na podu, vjerojatno bi ga... nažalost", kaže nam Tatjana Škrlec.

Nakon što su napali njezina sina, krenuli su dalje i na obližnjem školskom dvorištu izgrizli još troje djece. "U razgovorima s veterinarskom službom doznali smo da psi nisu cijepljeni, a susjedi su kazali da su svi oni dobro upoznati s tim psima i vlasnicima i znaju da su ti psi, nažalost, držani u nehumanim uvjetima. Vjerojatno su isprovocirani svojim jadnim životom napali djecu. Nisu psi krivi. Ali u međuvremenu ih je, prema mom saznanju, veterinarska služba eutanazirala", veli ona.

Napadi pasa nisu toliko česti, ali kada se dogode izazovu veliku pozornost javnosti. Prije samo nekoliko tjedana u Vinkovcima se dogodio napad na 11-godišnju djevojčicu. U pitanju je navodno bio pas pit bull terijer.

Svjedok Ante Milošević ispričao je tada: "Kad su njoj stavljali ubrus na nos onda sam stigao i vidio to, zapitao sam se što je to bilo, kaže pas ju ujeo. Bože sačuvaj, strašno je bilo za vidjeti". Danijel iz Vinkovaca, koji je također svjedočio tomu, kazao je: "To je neodgovorno od voditelja tih pasa jer postoje propisi gdje veći psi moraju imati brnjicu."

No, to nije istina, ne moraju je svi imati, sve ovisi o tome jesu li okvalificirani kao opasni psi. A opasni psi nisu rotvajleri, njemački ovčari, staffordi ili dobermani. "To je jedinka koja je napala i ozlijedila čovjeka, ili ga čak usmrtila", kaže Branka Buković Šošić iz Uprave za veterinarstvo i sigurnost hrane. Odjela za zaštitu životinja. Dakle, pasmina nema veze s time je li neki pas opasan ili ne. No izuzeci postoje. "Opasnim psima smatramo i križance u tipu pit bull terijera, koji ne potječu iz kontroliranog uzgoja", dodaje Buković Šošić.

Kada bi vam negdje u šetnji prišao pit bull ili stafford, vjerojatno mnogima ne bi bilo baš svejedno. Impozantna je to životinja koja lako može postati opasno oružje. No sve ovisi o tome u čijim je rukama.

Na pitanje je li ga ikada ugrizao pas, uzgajivač i dreser pasa Ivica Čondrić odgovara: "Pa jesu, ponekad kada ih dresiram, ali riječ je o onima koji su krivo odgojeni, krivo naučeni pa ne znaju za drugu igru. Ali nikad nije bilo ništa strašno, jer se ipak znam postaviti i obraniti".

Njegova Issa nikada nikoga nije ugrizla. Štoviše, dobila je odlikovanja više nego što ima godina. Ona je socijalizirana. Čondrić ipak ističe kako je pas - pas i odgoj mora odraditi vlasnik, on je taj koji drži upravljač u svojim rukama.

Najveći broj ugriza u Americi počine, vjerovali ili ne, retriveri. Psi koje većina podrazumijeva kao dobrice, male maze, obiteljske pse. No oni koji najviše ulijevaju strah su oni u tipu stafforda i bull terijera, a koji mogu biti čistokrvni ili križanci. Oni moraju proći postupak socijalizacije, i to svi, bez obzira na to jesu li koga napali ili ne.

Mladen Ercegović, sudac Kinološkog saveza, upoznao nas je sa psom koji nema papire i nije iz kontroliranog uzgoja. "Vidjet ćete kako će se ponašati danas. To je pas koji je opasan po definiciji iz pravilnika o opasnim psima." Prošetali smo psa, unatoč tome što Ercegoviću nismo rekli da smo uz nekoliko manjih napada pasa doživjeli i jedan malo ozbiljniji. No preživjeli smo šetnju, čak smo se i sprijateljili. Taj je pas, kao i njegov čistokrvni rođak, položio test socijalizacije.

Ubrzo nakon napada, pas Josipa Kecenjka iz Slatine je eutanaziran. Fotografije psa nema. Nema ni svojih iz mlađih dana. Vjerojatno jer njemu đačko doba i djetinjstvo nisu bili kao iz narodne izreke.

"Znali su mi govoriti da sam ružan, neki su se naravno i sažalijevali nada mnom. Kada bih došao iz škole rekao bih ocu... A što sad, desilo se...živim s time", kaže nam Josip. I danas ima psa. Ona je mješanka. Ipak, nije mu svejedno kad vidi nepoznatog psa na cesti. Jednako se osjeća i Tatjanin sin. Barem tako ona tvrdi.

"Dan-danas teško o tome govori, iako je jedno veselo i vedro dijete. On je danas dobro, ali ožiljci su vidjlivi. Okolno tkivo je atrofiralo... Vidjet će se to bez obzira na činjenicu da je to muška noga... Kad god to pogledamo, trauma se vrati", kaže nam Tatjana.

Nakon rata bila je vrlo učestala praksa držanja pasa da bi se na njima zaradilo, koristili su se u borbama. "Neću uopće nazvati takve ljude uzgajivačima... Ljudi koji žele tako opasne pse koriste moćne pasmine i križaju ih s lovačkim i radnim pasminama da bi dobili opasnijeg psa", navodi Čondrić.

Ercegović nam potvrđuje da je cijela priča otud i počela. "Svi ti bullterijeri, koji u Hrvatskom kinološkom savezu nisu priznati, kao ni u cijeloj Europi, oni su se koristili za borbe, jer je takvo i njihovo podrijetlo. I dan-danas se koriste za borbe. U 90 posto slučajeva njihovi su vlasnici bili iz kriminalnog miljea. Vlasnik koji ne može dobiti uvjerenje o nekažnjavanju ne može imati takvog psa."

Problem je dakle u onima koji drže pse. Onima koji vjeruju da eto baš njihov pas nikome ne bi naudio. To je nešto što vam niti jedan ozbiljan uzgajivač ili poznavatelj neće tvrditi, ma koliko dobro poznavao svog psa.

Na pitanje bi li pustilo psa da vrluda u parkiću, u kojem ima i djece, Ercegović odgovara da ne bi, jer je za svakog psa obavezno da bude na povocu. "No ima i onih koji to rade, pripisuju si da je neki teren njihov, za njihova psa, jer misle da je njihov pas baš dobar."

Prema podacima Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Andrija Štampar, prošle godine zabilježeno je oko 4000 ugriza pasa. Manje nego godinu ranije. Najveći broj je u kategoriji lakših ozljeda.

No, Uprava za veterinarstvo pak ima podatak o 1752 psa evidentirana kao opasna, što je porast u odnosu na godinu ranije za nevjerojatna tri puta. Kazne za neodgovorne vlasnike opasnih pasa kreću se od 5 do 15 tisuća kuna. To vrijedi za sve one koji takve pse ne vode na povocu, pa i s brnjicom, ne socijaliziraju i ne čipiraju psa.

Ožiljci koje nosi Tatjanin sin vrlo vjerojatno će izblijediti u skorije vrijeme. Oni na Josipovom licu nisu već 17 godina. I neće, bez konkretnije pomoći. A to je jedino što želi. Da ga vlastiti odraz ne podsjeća baš svakog trenutka u životu na traumu koju je doživio.

"Znate kakvih ljudi ima... A nije bitno kakav si, bitno je što nosiš u srcu", kaže nam Josip. On je možda najdrastičniji primjer kada su pitanju napadi pasa. Jer zna se, pas može biti najbolji prijatelj, spasilac, terapijski pas, član obitelji. Automobil isto može biti sjajno prijevozno sredstvo. No, u pogrešnim rukama i pas i automobil mogu ubiti, ozlijediti, postati vrlo opasno oružje koje u jednom trenutku život mogu okrenuti naopačke.