Gotovo svi naši sugovornici s kojima smo razgovarali pripremajući serijal Čarobnjaci preživljavanja su zaplakali ili u razgovoru ili kasnije kad su čitali tekst. Tu ćemo ubrojiti i one čije priče nisu stigle do vas jer njima je ipak bilo previše javno podijeliti takve dubine svog života, bez obzira što im ne bismo otkrili identitet. Neke životne priče koje smo čuli puno su gore od ovih objavljenih.
No, gotovo sve te ljude danas karakterizira oprez kakav nemaju oni što su bili pošteđeni trauma koje nosi puko preživljavanje i silna depresija koja dolazi s njim.
U niskom startu
"Ja sam još od onda u niskom startu. Znam da se opet mogu naći na dnu već sutra, nema opuštanja, čvrsto sam s obje noge na zemlji", rekao nam je jedan od njih.
U teškim trenucima često se prepoznaju junaci pa tako svaki od njih ima svog nekog čovjeka, prijatelja ili rođaka, koji se istaknuo iz mase i pružio ruku čvršće od većine. Sretnici ih imaju nekoliko.
Pročitajte i ovo
I stručnjaci savjetuju onima koji se nađu u takvoj situaciji da sebi najprije daju malo vremena da se prilagode na novu situaciju. Osobe koje su ostale bez posla svlada osjećaj gubitka kontrole nad životom. Tada bi bilo važno osvijestiti da je tugovanje za svim gubicima prihvatljivo, jer ne gubi se samo sigurnost, već i kolege s posla, socijalni status, u konačnici i samopoštovanje.
Pročitajte i ovo
Stoga stručnjaci takvim osobama savjetuju da si dopuste tugovanje, plakanje pa i bezvoljnost. Sve teške i neugodne emocije treba tada prihvatiti kao normalne, a vrlo je važno sve te emocije i izražavati na prirodan način, a ne ih potiskivati jer će se time postići kontraefekt, pritisak će samo rasti.
Emocije će se najuspješnije izraziti razgovorom, i o gubitku posla i o osjećajima i razmišljanjima koji su s tim povezani, a naravno i o potencijalnim mogućnostima.
Sustav je tu zbog sebe
Nažalost, kod nas ne postoji sustav koji ljudima koji posrnu priskače u pomoć. Naš je sustav, kao i u svakom drugom slučaju, više svrha samome sebi, ispunjavanje puke statistike, a pomoć tom jadniku koji nema pojma što ga je snašlo zapravo ne postoji.
Primjerice, bilo bi potpuno logično da čovjek koji ostane bez prihoda odmah dobije i stručnu psihološku pomoć, nekoga tko će mu objasniti kako se mentalno spasiti od pada u ponor. Bilo bi logično i da odmah ostvari pravo na besplatan javni prijevoz, jer kome je potrebniji.
Opasna zamka
Za one koji se ipak uspiju izvući vrlo je važno da ne upadnu u novu zamku. Naime, lako se može dogoditi da čovjek koji se nekako spasio, pronašao ili osmislio novi posao, uroni u njega do kraja, ne štedeći se nimalo, kako bi što prije i što čvršće stao ponovo na noge. Tada se zna dogoditi upravo suprotno, da je ponovo osvoji stabilnost, ali po putu izgubi još nešto važno.
Mogao bi to dobro pokazati primjer Marija, danas vlasnika vrlo poznatog zagrebačkog restorana brze prehrane, o kojem smo pisali u našem serijalu, koji se nakon novog uspjeha odjednom našao na prekretnici. Potaknuo je to jedan događaj na koji većina promatrača ne bi obratila pažnju. A njemu je ta naoko sitnica promijenila život.
Bio sam mu samo figura
Bila je nedjelja, zapravo jedini dan u tjednu kad su mogli kao obitelj biti na okupu jer toga dana restoran nije radio. U njemu je Mario provodio sve ostale dane i dio noći kada se, nakon posla, sve čistilo i pripremalo za drugi dan. Kad nije bio tamo rješavao je nabavu ili ambalažu ili račune…
Te nedjelje je nakon obiteljskog ručka njegov sin učinio nešto što mu je sve okrenulo naopako. Dječak je prišao mami, Mariju okrenuo leđa, i pitao ju kad će mu pričvrstiti policu na zid. "Ja sam bio taj koji uvijek nešto radi i po kući i po restoranu i svugdje. Sve kućne popravke u pravilu radim sam. I bilo bi normalno da mene sin pita za policu. Ali on se obratio mami, mene nije ni doživo. Bio sam mu tek obična figura oca. Tad sam shvatio što se dogodilo", prepričao nam je Mario taj svoj trenutak s gotovo vidljivom knedlom u grlu.
Pročitajte i ovo
Nakon toga je počeo posao organizirati drukčije, raspoređivati ga na druge ljude, a puno više vremena provoditi kod kuće sa svojom obitelji. I sam će danas priznati kako nije siguran je li to napravio na vrijeme, bar što se tiče starijeg sina.
I nije on jedini kojeg su traume od nezaposlenosti silno gurale naprijed kako bi osigurao svojoj obitelji sve što je mislio da im treba. Samo im je u toj silnoj želji gotovo uskratio sebe.
*Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
