Od siječnja '92. do danas Hrvatska je prošla kroz mnoge Scile i Haribde, ali s balkanskog poligona izašla je samo ona

Bio je to velik dan. Za Hrvatsku - zemlju koja se u tom času kupala u krvi i pod naletom velikosrpske agresije s vrlo neizvjesnom sudbinom u klinču interesa velikih i snažnih zemalja.

Pročitajte i ovo Povijesni kutak Kako su izgledali prvi parlamentarni izbori u Hrvatskoj: Tri vijeća, gomile izbornih jedinica i drugi krug Pokrenuli peticiju Profesori zabrinuti prijedlogom promjena u nastavi: "Omalovažavate našu djecu"

Vatikan nas je priznao dva dana prije, a još uvijek živo savezno izvršno vijeće u Beogradu je negodovalo zbog međunarodnog priznanja Hrvatske čiji je narod svoju volju za samostalnom i suverenom državom iskazao na referendumu.

12 zemalja članica ondašnje Europske zajednice, danas Unije, valjalo se na rubovima sporazuma u Maastrichtu.

Suglasje oko dokumenta koji je poslije definirao zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Unije, zbog Srbije su opstruirale Britanija i Francuska, a agresiju na Hrvatsku uglavnom su nazivali jugoslavenskom krizom.

Ključnu ulogu odigrala je Sveta stolica, točnije sveti papa Ivan Pavao II. Njegov tajnik za odnose s državama, danas kardinal protođakon, stigao je u Zagreb, potom otišao na posljednje zasjedanje jugoslavenske biskupske konferencije u Beograd i po povratku izvijestio Papu: ''Sveti Oče - Jugoslavija je prestala postojati''.

Kardinal Sodano, državni tajnik Svete stolice, odmah je sazvao sve veleposlanike zemalja članica OESS-a akreditirane pri Svetoj stolici i priopćio im odluku bez presedana. Sveta stolica prvi put u povijesti prva kreće u proces međunarodnog priznanja jedne države. Kojem je prethodilo raketiranje Zagreba s namjerom likvidacije predsjednika Tuđmana te opsada Dubrovnika.

Dramatična noć u Bruxellesu

Cijeli proces bio je sinkroniziran s Njemačkom, s kancelarom Kohlom i ministrom vanjskih poslova Gensherom. Njemačka je na summitu u prosincu 1991. objavila da je donijela odluku o međunarodnom priznanju Hrvatske koja će stupiti na snagu 15. siječnja slijedeće godine.

Bila je to dramatična noć u Bruxellesu. Nepuni mjesec nakon pada Vukovara i pokolja na Ovčari. Od u to vrijeme 12 zemalja članica, niti jedna, osim Njemačke, Hrvatsku nije željela. Ipak, 15. siječnja 1992 Hrvatska je priznata od svih 12 zemalja članica Unije. Tadašnje odnose snaga i interesa najbolje je u tom času pojasnio Krsto Cviić. ''Da se onda na neki način pokaže da nije Njemačka baš pobijedila potpuno i stopostotno, tako da se uzelo u obzir i to što Britanija i Francuska misle. Ali, u suštini, odluka je bila donesena već u prosincu'', rekao je Cviić.

Među prvima je toplo čestitala britanska premijerka Margaret Thatcher. ''Ja sam obiteljski čovjek i zato dijelim vašu radost što možete početi izgrađivati budućnost za sebe i za vašu djecu. To je dan kojim se morate ponositi'', rekla je tada Thatcher.

Posebno je čestitao i Alois Mock tada austrijski ministar vanjskih poslova koji je mladoj hrvatskoj diplomaciji mnogo pomagao. ''Hrvatskom narodu čestitam na nezavisnosti, ali i na činjenici da je nezavisnost i demokracija stvorena borbom i radom hrvatskog naroda'', rekao je tada Mock.

U toj noći veselja znali smo da konačno imamo državu. U svibnju te godine naša se zastava zavijorila na zgradi Ujedinjenih naroda. Od siječnja 1992. do danas Hrvatska je prošla kroz mnoge Scile i Haribde. Ali s balkanskog poligona izašla je samo ona. S međunarodno priznatim granicama. Danas članica euroatlanskog kluba, sa čvrstim sidrom svoje državnosti.