Donosimo priču o hobicama koje su napravile čudo: U hladnom bolničkom prostoru, one su jedina toplina bebama u inkubatoru

Bebe Lena i nešto pospaniji Erik toliko su nestrpljivo htjele vidjeti svijet pa nisu mogle čekati da prođe devet mjeseci. Rodile su se sa sedam, a u istom trenutku su donijeli svojim roditeljima nezamislivu sreću i dotad nepojmljivu brigu.

Pročitajte i ovo Provjereno Prozor dnevnog boravka Zoranov je jedini prozor u svijet: Nakon devet godina netko ga se napokon sjetio Analiza Provjerenog Znate li kakvim se sve kemikalijama, teškim metalima i plastikama svaki dan trujemo? "Nadam se dobrim rezultatima, ali..."

''Sve nas je to šokiralo malo, rođeni su u 32. tjednu, ja sam dobila trudove, i evo ih“, priča majka Kristina Glavić. Njezin muž i otac ovih beba kaže da su hitno krenuli za Rijeku, odmah u rađaonu, te da je porod protekao normalno. Roditelji su strepili svaki dan, molili za svaki gram više. Kažu i da je bilo iznimno teško u bolnici ostaviti svoju djecu, ali da su oni sada odlično i dobivaju na težini.

Da bude poput njih, beba Marija morat će proći dug put. Ona je na svijet došla sa samo šest mjeseci, a opasnosti su bile brojne, od krvarenja u mozgu jer su žilice još jako tanke do problema s hranjenjem, srcem i disanjem.

''To nam je jedna od zadnje rođenih, od 600 grama. Stanje je stabilno s obzirom na težinu i trajanje trudnoće“, kaže njezin doktor Branimir Peter i dodaje da ove bebe moraju same početi disati, probavljati hranu, regulirati si cirkulaciju.

Curice su hrabrije od dječaka

Na ovom odjelu se nekako najviše strepi, a upravo zbog toga neonatološke sestre i liječnici rade herojski posao. Heroji su i najmlađi koji se ovdje nalaze i vode istinsku borbu za život. Kako to često i bude u životu - curice su hrabrije.

''Curice definitivno već od rođenja kao nedonoščad puno bolje i lakše to podnose, manje je kompilacija i bolja prognoza. Mi muški počnemo kmečati čim se rodimo i jako nam je teško odmah već od poroda“, kaže Peter.

Maleni ovu borbu hrabrije podnose i zbog nečeg potpuno neočekivanog za pronaći u hladnom, bolničkom prosotu. To su šareni krakovi hobotnica.

''Hobice su napravile čudo. Priče su počele još iz Danske i te hobice su povezale cijeli svijet i sve naše bebice. I u Americi i u Europi i bilo kojoj sličnoj jedinici, tamo gdje su hobice i majke i roditelji, pa i mi sestre smo se vezale“, kaže glavna sestra Jadranka Škorić.

Ove hobotnice često su jedina toplina koju bebe dobiju u inkubatorima, uz buku aparata i dodire nekakvih divova. Smiruju ih, a time je teško disanje mirnije, manje čupaju infuziju i ostale sonde neophodne za život.

''Kad majke nema, stavljamo im hobice. Oni će se hvatati za krakiće, kao što su to radili i u uterusu u maternici. Često se ultrazvučno vidi da beba drži pupkovinu. Na taj način osjećaju sigurnost. Vraćaju se u razdoblje kad su bili u uterusu pa im sigurno u cjelovremenom razvoju puno pomaže“, kaže Škorić.

Za to su zaslužne žene koje su se spontano okupile i već dvije godine neumorno heklaju kako bi svako nedonošče u 24 hrvatske bolnice, imalo svoju hobotnicu.

''Nakon što mi je sin umro, započela sam heklanje''

''Imala sam sina palčića. Dva mjeseca nakon što su Željka i Nataša osnovale grupu, saznala sam za nju. Ispočetka sam samo promatrala jer heklicu nisam u životu držala. Nakon što mi je sin umro, započela sam heklanje. To mi je bila antistres terapija, kao i želja da se svim palčićima pomogne u budućnosti“, kaže fizioterapeutkinja Ema Cvijić.

Ema je jedna od stotinjak žena koje sada vrijedno pletu. Ona je imala jaku motivaciju, najjaču. Prisjeća se svoje bebe i onoga što ju je smirivalo.

''Znam koliko je on čupao sve sa sebe i koliko znaju biti uznemireni. Htio je da ga se drži. Svako novorođenče voli pažnju i kad je imao nešto u ruci bio je stvarno mirniji“, kaže Cvijić.

Inicijatorice Nataša Gidija i Dijana Hršak su i same bili palčice. ''To zaista ispunjava srce čovjeka. Sve naše dobre namjere su tu“ kaže Hršak.

Nataša hekla cijeli život. I sama je izgubila dijete, a prije tri godine i supruga, pa su i njoj hobotnice lijek za dušu. Svaka žena ima svoju priču i svaka puca od ponosa kada vidi kako jedno dijete grli baš njihov ručni rad.

''Ne mogu reći da smo pokrili sve jer nisu sve bolnice uključene, ali velik dio jesmo'', kaže Gidija.

''Pokušavamo napraviti što možemo, to je malo ali je od srca. U te hobice je uheklano jako puno dobrih želja, jako puno emocija, pozitvnih, vjernici će reći i puno molitvi, sve naše dobre namjere su tu“, kaže Hršak.

Ove žene provode sate i sate heklajući za bebe koje ne poznaju, u svakoj niti utkale su svu moguću ljubav. Nisu udruga nego Facebook grupa pa sve same financiraju od konca do slanja pošiljki, ali poklanjaju i ono najvrjednije, svoje vrijeme.