Bila je subota ujutro, pomalo kišna, maglovita, dan kakav je najljepše provesti u krevetu, a ne u dovođenju svog djeteta na dječju nogometnu utakmicu. I ne bih tu subotu, vjerujem, ni posebno zapamtila u svom životu da nije bilo dječaka kojeg ćemo za potrebe ovog teksta nazvati Ivan.
Umjesto da gledam svoje dijete na terenu, sva moja pažnja bila je usmjerena na Ivana, dječaka koji je igrao u suparničkoj momčadi, i njegova oca. Ne baš spretan na terenu, što sam i ja kao najveći nogometni neznalica vidjela, Ivan nije bio i neće biti novi Luka Modrić. Pomalo grubo zvuči, ali je istina.
I ne bio to bio nikakav problem, brojna djeca na nogomet idu kako bi se zabavila, bavila se nekim sportom, bila s društvom, razvijala sportske vještine. No problem je postojao - Ivanov otac.
Svi mi vidjeli smo da Ivan ne sanja nogometnu karijeru, da čak i ne uživa nešto posebno na terenu, ali to nije vidio njegov otac.
Kako je Ivan imao nekoliko kikseva na terenu, nervoza njegova oca postala je sve veća, poput Mourinha s ruba terena usmjeravao je svog sina i dovikivao mu što treba raditi, kome da doda loptu, stalno mu je vikao: "Trči, Ivane! Trči!"
Očev bijes i Ivanove suze
U jednom trenutku situacija je eskalirala. Počeo se histerično derati na sina, psovao mu majku, psovao mu je sve po spisku jer je propustio ključnu loptu.
Očev bijes i Ivanove oči pune suza koje je pokušao sakriti toliko su bolno preuzele cijeli taj nogometni teren da sam samo željela da ta agonija zbog Ivana završi, da zabije gol, doda loptu, ukliže suparničkom nogometašu… Ali Ivanu sve to zajedno nikako nije išlo.
U tom trenu samo sam razmišljala što si to jadno dijete misli u glavi, hoće li se emocionalno raspasti na terenu u želji da zadovolji svog oca.
Nitko od roditelja koji je bio s Ivanovim ocem nije reagirao na njegovo ponašanje, vjerojatno jer su već navikli na njegovo divljanje. Šutjela sam i ja, kao i roditelji djece iz naše momčadi.
Nekako smo se svi loše osjećali zbog svega, ali nitko ustvari Ivanovu ocu nije rekao ono što je trebao – da zašuti, sjedne i pusti svog sina da u miru igra nogomet. A da nakon utakmice pita svoje dijete želi li uopće igrati nogomet ili bi radije išao, primjerice, na satove klavira.
Ivana više nikada nisam vidjela, ali još ponekad osjećam tu grižnju savjesti i peče me jer sam šutjela, jer nisam njegovu ocu rekla da je kreten, da prestane gnjaviti sina ili mu bar opsovala kao što je on psovao sina. Ivana se ponekad sjetim kad prolazim pokraj tog nogometnog terena i nadam se da je dobro i da je sretan.
Kada mama planira
No nije Ivan bio jedini, bilo je i ima tu još puno priča sličnih Ivanovoj. Sjećam se da sam u sebi iskreno odahnula kada je sin zaključio da ga nogomet više ne zanima. Toliku količinu roditeljske agresije i pomalo bolesnih roditeljskih ambicija nisam vidjela nigdje kao na dječjim nogometnim treninzima i utakmicama.
Toliko roditelja sanja da će njihov sin postati Luka Modrić. Toliko je očeva uvjereno da zato što gledaju utakmice znaju sve o tom sportu i da znaju više od trenera kojeg plaćaju. Prizor očeva koji tijekom dječjih utakmica preuzimaju ulogu trenera svom djetetu, uvjereni da trener ne prepoznaje nogometnu genijalnost njihova djeteta, čest je na dječjim utakmicama.
Gdje je nestala dječja zabava, uživanje u sportu, važnost da se dijete bavi nekom aktivnošću neovisno o tome koliko bilo dobro ili loše u tome. Neki roditelji koji nisu ostvarili svoje želje i snove tu frustraciju prenose na svoju djecu i očekuju da oni ispune sve ono što oni nisu uspjeli u životu.
Nema ničeg opasnijeg od bolesnih roditeljskih ambicija, i to ne samo u sportu.
A to najbolje zna i 32-godišnja Maja. Završila je izuzetno težak fakultet, a dana nije radila u struci i priznaje da nikada i neće.
"Moja majka inzistirala je na tome da završim fakultet koji je ona završila, uvjerena da ću se jednog dana baviti poslom kojim se ona bavi. O tome nikada nije bilo rasprave. A ja sam cijelog života poput malog poslušnog vojnika ispunjavala njezine želje. Sjećam se kako sam jedne školske godine imala zaključenu jednu četvorku i majka me cijelo ljeto forsirala da ponavljam gradivo i unaprijed učim za sljedeću školsku godinu. Čak sam i završila fakultet koji je ona htjela i onda sam pukla. Odselila sam se, našla sasvim drugi posao, našla dečka, a kasnije i muža. I danas joj ništa nije po volji što se tiče mog života. S neopisivom tugom u glasu govori da sam se mogla bolje udati, da sam završila fakultet, a radim posao koji nema veze s time. Danas se na sve to nasmijem, ali kada se osvrnem, znam da mi je svojim pogrešnim ambicijama umalo uništila život. Napokon sam sretna, ali s njom i dalje nemam blizak i prijateljski odnos", ispričala nam je.
Oprostila joj je, ali kaže, prema svojoj djeci bit će drugačija i svoje neispunjene želje i snove neće projicirati na svoju djecu.
Ivan i Maja nisu jedini koji su žrtve prevelikih i bolesnih ambicija svojih roditelja. I dok Majina priča, nasreću, ima sretan kraj, za Ivana i stotine druge djece možda priča i neće tako završiti. Roditelji, ne oduzimajte djeci djetinjstvo samo zato što vi imate neke velike želje i planove. Pustite djecu da budu djeca.
* Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
