"Odlučio sam – dat ću otkaz. Ne mogu više, stradat ću. Zdravlje mi je već bilo narušeno, svakog dana bilo je sve gore. Drugi posao nisam imao, djeca su bila mala, ali znao sam da to moram učiniti. Ušao sam u ured, a ondje je zavladao muk. Taj je čovjek onda rekao da je u redu ako sam tako odlučio. Rukovao sam se i otišao. Ostao mi je dužan sav novac koji mi je obećao, pored plaće preko računa, isplaćivati na ruke", opisuje nam Zoran u dahu dan u kojem ga je, kako sam kaže, obuzeo jedan od najboljih osjećaja u životu.
A 11 godina ranije sve je izgledalo idilično. Zaposlio se u jednoj privatnoj firmi još sredinom devedesetih godina. Bio je zadovoljan, kao i gotovo svi njegovi kolege. Posla je bilo, ali je i plaća bila redovna i pristojna, a međuljudski odnosi na pristojnoj razini. A onda je došlo do restrukturiranja.
Firma se iz šireg centra Zagreba seli u tridesetak kilometara udaljen gradić. Mijenja se i gazda, a ovaj novi od samog početka jasno pokazuje da Zoranu nije naklonjen. Kako se stara firma praktički gasila, svi su dobili otkaz, a novi gazda primao je samo one koji su mu bili potrebni. Zoran mu je trebao da postavi proizvodnju i ponudio mu je novi ugovor.
"Nisam znao što ću"
Zoran nije imao puno izbora. "Nisam znao što ću. Kad sam potpisao otkaz, bjesomučno sam slao mailove za bilo kakav posao. Od pedesetak mailova dobio sam možda tri odgovora, pa nije bilo dvojbe", kaže nam i dodaje da osjećaj ipak nije bio dobar. Znao je dobro da ga taj novi vlasnik ne cijeni i da bi mogao imati problema. A to se uskoro pokazalo točnim.
"Radio sam nekih devet mjeseci, a umjesto radnog mjesta za koje smo se dogovorili premještao me na sve lošije poslove i davao mi sve manje novca", prisjeća se Zoran tih teških dana, a jedan mu se posebno urezao u sjećanje.
Morao sam moliti svoj novac
"Jedan od najgorih osjećaja u životu bio mi je kad sam morao moliti svoj novac, novac za koji smo se dogovorili i rukovali se. Toga dana idem prema njemu s ispruženom rukom, a on se okrene i kaže: "Ja ti sad nemam." A njegov je posao bio takav da je novac uvijek imao kod sebe, bar 10.000 eura u gotovini. Shvatio sam da se samo dobro za*ebava i da me hoće maknuti", kaže Zoran.
Čista suprotnost tome osjećaju bio je onaj koji ga je obuzeo nakon što je dao otkaz i prolazio pored ograde te firme posljednji put.
"Bio je to jedan od najboljih osjećaja koje sam imao u životu, baš tad kad sam izlazio izvan te ograde sa saznanjem da se sutra onamo ne moram vratiti. Nije mi to bilo usporedivo ni s čim. Možda s rođenjem djeteta ili s mojim vjenčanjem, ali nije isto. Doslovno sam se osjećao kao da mi je netko skinuo vagon s leđa iako mi je bilo jasno da nemam nikakav posao", priča Zoran, koji je u tom trenutku mogao računati jedino na povremeni posao dostavljača pizza.
U to vrijeme još nije bilo velikih dostavljačkih tvrtki, već je svaka pizzerija koja drži do sebe imala vlastitu dostavu. Ipak, posao je ovisio o broju dostava, a zarada je bila jedva stotinjak kuna dnevno.
Samo je mama shvaćala
Paralelno s tim Zoran je ratovao još na jednom frontu. Obitelj nikako nije mogla shvatiti što je učinio. "Bio sam valjda prvi u obitelji koji je odlučio da više neće ići na takav posao. Otac i brat nisu to prihvatili, a i kod kuće je bilo svađe jer ni žena nije blagonaklono gledala na to. Činilo se da je samo mama shvaćala moj potez", kaže Zoran.
Nova prekretnica u njegovu životu dogodila se kad je jednog dana ugledao oglas za aromaakademiju. "Ne sjećam se više jesam li ga vidio u tramvaju ili mi je iskočio na internetu. Samo znam da me to privuklo iako tada nisam znao zbog čega", prepričava nam i prisjeća se kako je vrlo brzo odlučio da se baš time želi baviti.
"Sve sam stavio u kuvertu"
"Našao sam solidan popust za dvije edukacije koje se upisuju u radnu knjižicu. Bilo je to tada oko deset tisuća kuna. Nešto je bio moj novac, nešto sam uzeo djeci s računa. Sve sam stavio u kuvertu, otišao tamo i platio sve. I počeo sam učiti, a paralelno s tim radio sam tu i tamo neku smjenu u dostavi, koliko sam stizao", priča Zoran.
Iako je pronašao svoj put, on nije bio nimalo lak. Trebalo je uložiti novac koji nema u opremu za aromaterapiju i masažu, u najkvalitetnija ulja da bi posao radio kako treba. Valjalo je pronaći klijente. Rad u nekom salonu nije dolazio u obzir, Zoran je htio biti gazda svoga vremena i svoga rada. Odlučio je nuditi uslugu aromaterapije i masaže dolaskom u dom.
Danas, gotovo 20 godina od pronalaska novog puta, Zoran ima uhodan obrt. Sam odlučuje kad će raditi, koliko će klijenata imati dnevno, a koje će dane biti slobodan. U to slobodno vrijeme otići će na izlet, često trči, ponekad vozi bicikl, čita bolesnoj djeci i još puno toga. I svoj posao obožava.
Ako se mučiš - učini to!
"Ne žalim danas ni za čim, a u sustav se ne namjeravam vratiti osim ako ne pritisne neka vraška sila. I svima koji su u sličnoj situaciji u kakvoj sam bio ja uvijek ću reći – ako se mučiš, a nešto te drugo toliko napinje, učini to. Ne znači da će biti glamurozno, ali učini to", kaže Zoran.
Unatoč teškom razdoblju kroz koje je morao proći danas bi, kaže, sve ponovio. Osim možda jedne stvari.
"Trebao sam im uzeti novac, možda samo za tim žalim. Danas s ovih 50 godina uzeo bih im novac. Jednom kolegi vlasnik je rekao da sutra ne mora doći na posao, da je dobio otkaz. On to nije prihvatio bez otpremnine. I sutradan je došao u 6 ujutro i uredno odradio smjenu. Kad ga je gazda vidio, urlao je na njega, pokušavao ga otjerati, a on hladan kao špricer. I svaki dan je dolazio, valjda puna dva tjedna, dok gazda nije podivljao i isplatio mu otpremninu. Možda bih to danas napravio, ali nisam siguran“, kaže Zoran, čija bi otpremnina tada iznosila tridesetak tisuća kuna.
Razmišljao je o tome dosta prvih godinu ili dvije, mučilo ga je. "Ali sam vrlo brzo shvatio da je to premalo novca za zdravlje i mir."
*Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
-
Tragedija kod KarlovcaPolicija objavila tko je kriv za nesreću u kojoj je poginuo Nikola Pokrivač
-
Užas kod KarlovcaFOTO Cure detalji tragedije u kojoj je poginuo bivši Vatreni: Potreseni svjedoci ispričali kako je došlo do nesreće
-
Životna bitkaFOTO Cvita nije mogla plivati ni oduprijeti se valovima: Nađena je bespomoćna kod Visa
