MOST ili Kad retorika postaje demagogija

Što će MOST odlučiti, koga će izabrati, s kim će koalirati, aktualna su pitanja posljednjih mjesec dana. No, čak i više od toga, zanima nas i to hoće li se raspasti, posvađati, okrenuti jedan protiv drugoga.

Pročitajte i ovo Bez novinara i kamera Mjesta na kojima političari često pokažu pravo lice Održan sastanak Milanović: 'Budimo pošteni prema ljudima, konstituirajmo se i bjež'mo ća'

A sve se odvija u maniri pravih sapunica. Članovi se izbacuju, pa se žele vratiti pa se međusobno napadaju, pa se demantiraju, optužuju. I taman kad se pomislilo da donose retoričko osvježenje i odmak od uobičajenog hrvatskog političkog folklora i ad hominema kao glavnog argumenta kojima se osobnim napadima nastoje diskreditirati oponenti, svoje minute pred kamerom dobiva Stipe Petrina koji neistomišljenike, a dojučerašnje kolege naziva „malim, prljavim štakorima“, „lažovima bez premca“, „nacionalnim sramotama“, koji u ozbiljnom pitanju da komentira nečiju kritiku odgovara pjevušeći „ništa mi neće ovaj dan pokvarit`“.

VIDEO Petrina gradonačelniku Omiša: Ti si lažov bez premca

Bilo bi zabavno i smiješno da se takav odgovor pojavi u privatnoj komunikaciji, ali ozbiljan političar na ozbiljno pitanje i kritiku, trebao bi barem pokušati ozbiljno i suvislo odgovoriti. Uvredljivom retorikom i medijskim istupima posramio bi i najarogantnije među političarima.

No, što se drugo i moglo očekivati? MOST je okupio različite individue, različitog političkog (ne)iskustva i pedigrea, ali i različitih retoričkih vještina. Slušajući izjave Bože Petrova, Roberta Podolnjaka i sada već bivših članova MOST-a Drage Prgometa i Stipe Petrine na prvu je jasno da se radi o govornicima potpuno različitih sposobnosti. Retorika MOST-a tako je kombinacija ponavljanja klišeja, izbjegavanja konkretnih odgovora, blagih i smirenih izvedbi, pomirljivih tonova i eufemizama, ali i agresivnih nastupa, uvreda, nesuvislih komentara.

Kolumna Gabrijele Kišiček: Živi zid i Milan Bandić kao školski primjeri populizma

MOST je donedavno imao politički jednog od najiskusnijih, a retorički zasigurno najvještijeg člana – Dragu Prgometa. Prgomet, koji posljednih dana izbjegava medije, svoje odluke suvislo obrazlaže, smireno odgovara na „provokativna“ pitanja, a izbjegava direktno i osobno vrijeđanje političkih oponenata. Uz to, vješto i figurativno odgovara na kritike, rekavši „Ne možete se zaklinjati u pregovore, a zabranjivati razgovore“. I ono najvažnije u čemu se vidi retorička vještina, zna kada je potrebno govoriti, a kada se od komentara valja suzdržati.

S druge strane, Božo Petrov, Robert Podolnjak, Juro Martinović i još poneki članovi MOST-a koji se sporadično pojavljuju u medijima, kao da su naučili nekoliko fraza, usuglasili se oko nekoliko sintagmi koje se moraju ponavljati i boje se izaći iz tih okvira. Ma kakvo pitanje bilo, odgovor koji daju zasigurno će sadržavati „potrebu zajedništva“, „ozbiljnost situacije“, „prijedloge reformi“…. Pogrešno vjerujući da će ponavljanje istih klišeja odavati dojam jedinstva i usuglašenosti, a zapravo se događa da ozbiljne ideje ponavljane u svakom, bilo kojem kontekstu, odjednom postanu floskule i prazne riječi, a retorika se pretvara u demagogiju.

Obrazlaganje stava zajedničke vlade ponavljanjem krilatica o zajedništvu pa onda još stavljanje te ideje u kategoriju nečeg što je logično, kao što je izjavio Juro Martinović, zaista postaje nelogično. Jer ako jedna ideja nije prihvaćena na temelju ponuđenih argumenata, valja ili od nje odustati ili mijenjati argumentaciju. Jer ponavljanje nije majka retorike.

Božo Petrov donio je osvježenje u hrvatsku političku retoriku. Blag i smiren u izvedbi, fluentan i jasan uz nenametljivu figurativnost, vrlo je brzo potrošio početni kapital. Jasnoću je izgubio izbjegavanjem konkretnih odgovora (ne može komentirati što će se dogoditi u Saboru jer „ne može znati što će zastupnici birati“), nenametljivu figurativnost zamijenio je eufemizmima kojima nastoji nikoga ne uvrijediti (bilo mu je „blago neobično“ kada ga je predsjednica pozvala na konzultacije u četiri oka) i jedino što mu je ostalo je smirena izvedba. Koja koliko god bila osvježavajuća, ne odgovara prilično „ne smirenoj“ političkoj situaciji u kojoj su ekspresivnost i dinamičnost u govoru, znak odlučnosti i samopouzdanja.

A odlučnost i samopouzdanje, ne možemo vidjeti niti u nastupima Roberta Podolnjaka. Naime, retoričke su to kvalitete koje bi dobrodošle svakom budućem predsjedniku Sabora. 

MOST pogrešno misli kako će jedinstvo pokazati ponavljanjem istih fraza, citirajući jedni druge i stalno se referirajući iste argumente koji (do sada) nisu dali rezultate u pregovorima.

Jedinstvo bi primarno trebalo biti političko, a retorička raznovrsnost stilova je dobrodošla. Naravno, sve dok je u okviru civilizirane komunikacije. A kojoj neki donedavni članovi MOST-a ipak nisu vični.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook