Oni su 127 godina u politici

'Ako on ikad umre, ako se to ipak dogodi, onda se više neće baviti politikom'

Piše S.D.M., 12. rujna 2016. @ 11:06

Mislav Bago okupio je u Saboru tri njegova predsjednika - Vladimira Šeksa, Luku Bebića i Josipa Leku. Njih trojica zajedno su u politici 127 godina, a reporteru Nove TV otkrili su što se događa u pozadini, tko je opasniji - stranački suparnici ili prijatelji, kakav je osjećaj kad odeš s funkcije i još mnogo zanimljivih informacija.

Vladimir Šeks, Luka Bebić i Josip Leko, bili su od 2003. do 2015. predsjednici Hrvatskog sabora. No, iako su različiti po mnogo čemu, oni su cijelo to razdoblje bili i ostali prijatelji.

Kada se zbroji koliko ste aktivni u politici to je 127 godina...

Šeks: Prvih 127 godina.

Koliko predviđate da ćete još trajati?

Šeks: Budućnost je pred nama.

Vi ste nepopravljivi, vi ste uistinu posvećeni politici. Vi ćete živjeti politiku do zadnje minute.

Leko: To je u redu.

Šeks: Ako zadnjih minuta uopće bude i bilo.

Bebić: Ako on ikad umre, ako se to ipak dogodi, onda se više neće baviti politikom.

Kad shvatiš - sad je vrijeme, odlazim?

Leko: To zavisi o osobi, koje su mu ambicije u politici. Ako mu je ambicija samo karijera...

Koliko je Vama trebalo da shvatite?

Leko: Ja sam znao u svakom momentu što želim u politici. Ako se ostvari idem dalje, ako se ne ostvari - ne idem dalje.

Bebić: Treba otići dok misliš da možeš realno prosuđivati ne samo tuđe potencijale i mogućnosti nego prvenstveno vlastite.

Šeks: Ja osobno sam se zadnjih nekoliko godina opraštao od aktivne politike. Ali uvijek je došlo do nekih promjena, do nekih raspoloženja pa sam ja shvatio da se ja zapravo ne mogu nikada oprostiti od politike.

I vi se ni sad nećete?

Šeks: Ne. Ako se aktiviram da budem samo u nekom savjetničkom timu, a bez ikakvih ambicija u operativnoj politici. Ja sam s politikom neizlječivo zaražen.

Imate li mu g. Bebiću neki lijek za preporučiti?

Bebić: Ja imam svoj stav o tome. Ja neću tako postupati, ali homo politicus, koji je do kraja života u politici, to je za poštivanje.

Bi li vi recimo tražili neki savjet od g. Šeksa sad? Politički.

Bebić: Pa nemam razloga. Jer rekao sam, ja više razmišljam o tim ne daj Bože situacijama, bolesti i tako dalje. U zadnje vrijeme tražim više liječničke. Neke funkcije počinju slabiti i onda ja više volim imati prijatelje među njima nego među političarima.

Leko: Rijetko koji od 'bivših političara' ugasi TV kad je Dnevnik ili ne čita novine i ne prati politiku. Ja mislim da to nije moguće.

Kad ste znali da odlazite taj dan iz Ureda predsjednika Sabora... Nema više kabineta, nema osiguranja, nema Banske sobe u kojoj ste bili i praktički svaki dan primali izaslanstva... Jeste li na trenutak mislili 'Joj, sve će mi to faliti'?

Leko: Na neke se stvari čovjek nauči pa mu fale. A neke stvari su mu teret pa mu je laknulo što ih nema. Dakle, sve u svemu nije nikakav problem prestati obavljati neku dužnost zbog nekih privilegija. Meni to nije bio problem.

Bebić: Sjetio bi se čovjek ponekad, ali meni ništa od toga nije toliko falilo da bi nosio neku nostalgiju ili želju. 22 godine je dugi period i veliki dio života, ali prilagodio sam se i na druge okolnosti - mirovinu.

Šeks: OSjećate jednu nostalgiju u prvim danima kada prestanete s obnašanjem te dužnosti. Ali život čini svoje.

Koliko ste dobili 'prijatelja' kad ste postali predsjednici Sabora?

Bebić: Bilo ih je, svak je onda zvao. Prijatelj, rođak... Međutim uvijek s nekim ciljem.

Šeks: Kada sam dolazio u poziciju političkih padova, od 90-ih bilo ih je nekoliko, brojni koji su mi bili tzv. prijatelji su nestali. Onda je zanimljivo gledati kada se ne dogodi slučaj da je netko 'politički mrtvac', kako se oni postupno vraćaju. Znate, treba gledati čestitke i brzojeve koje upućuju kada postanete predsjednik Sabora, pa onda kada to prestanete biti kako se ti brojni ljudi najednom okreću.

Bebić: Imao sam i u onom sustavu, kada sam prestao biti predsjednik Općine Metković i isključen iz Saveza komunista, onda su ljudi kojima sam ja u životu dosta osobno pomogao prelazili ulicu da mi ne bi rekli 'Dobar dan'. Pa bi se zagledali tamo u neki izlog, kao tobože nisu me vidjeli a ja sam u međuvremenu prošao.

Više pogledajte u video prilogu.