Kada je zbog glaukoma počela gubiti vid, Cvijeta je bila mlađa od svoje kćeri Elif, nije imala niti dvije godine. Već je kao prvašić počela učiti brajicu. Vidjela je samo obrise, nazirala svjetlo od tame.
Pročitajte i ovo
"Dosta je teško. Ja sam naučena, znam gdje mi stoje sve stvari. Ovdje je sve skučeno, ne može baš sve biti gdje treba jer nema dosta mjesta", kaže Cvijeta. Da je sve na svome mjestu, za nju nije pitanje urednosti, nego samostalnosti, normalnog funkcioniranja u životu u kojem ne postoje boje, samo tama. "Bude tu svašta, i prolijevanja, i ispečem se, svašta nešto, ali sve je to za ljude", opisuje Cvijeta snalaženje sa svakodnevnim stvarima.
Na to je naučila, kaže, i mi videći to teško možemo razumjeti. U desetak kvadrata stare kamp-kućice živi njih petero. "Dosta nam je teško, mali je prostor, ali mi smo zadovoljni. Kakvih situacija ima, zadovoljni smo jer imamo krov nad glavom", ističe Cvijeta.
Najteže je malenoj, kaže Cvijeta. Djetetu treba prostora i da se igra i da normalno raste. Posljednja četiri mjeseca koliko su tu, svi se drugi nekako snalaze. Najstarijem Patriku 18 je godina. Uz školu povremeno radi kao dostavljač kako bi zaradio džeparac. Na život u kampici imao bi puno primjedbi, ali drugačije je odgojen.
"Neki drugi nemaju ni to, tako da sam ja zahvalan na ovome što imam", kaže 18-godišnji Patrik Kusuran. Uči kad stigne. Noću kad svi zaspe, dok se tata vani igra s Elif.
U 15. godini ostala je potpuno slijepa
Kada je zbog glaukoma počela gubiti vid, Cvijeta nije imala niti dvije godine. U 15. godini ostala je potpuno slijepa. "Znala sam patiti, plakati po noći pa reći: 'Bože dragi, vani je ptica, a ja je ne vidim.' Znalo je biti puno tih perioda", kaže Cvijeta. Sve se, kaže, promijenilo kada je postala majka. Jedne su brige zamijenile neke druge, puno ozbiljnije. Strah hoće li istu bolest naslijediti njezina djeca tjerao ju je da svakodnevno prolazi iste rituale, iste provjere.
''Jednostavno sam ih pratila kada su bili mali. Znala sam micati bočicu lijevo-desno, gore-dolje da vidim reagiraju li", pojašnjava Cvijeta.
Ni Patrik, ni sedamnaestogodišnja Ena, ni najmlađa Elif nemaju problema s vidom i kada treba, oni su mamine oči. Ena joj je, kaže, najveća pomoć. Iako u narančasto označenu zgradu ulaze na vlastitu odgovornost, drugog izbora nemaju.
"Moramo doći jer u kampici nemamo vode, a moramo negdje oprati veš, moramo sebe oprati", kaže.
Pa dok Ena nabrzinu pere suđe, Cvijeta sređuje rublje. Najveći joj je stres, priznaje, kada mora kupati malenu. Sjećanja na potres još su uvijek svježa, pa dolazak u stan izbjegava kad god može.
"Mama je od nemogućeg stvorila moguće", kaže 17-godišnja Ena Kusuran. I uvijek joj je bila uzor u životu, njezin heroj. "Kad sam bila mala, nisam ni znala da je ona slijepa osoba jer se trudila biti savršena, i jest savršena. Super kuha, obožavam kolače, zna sve sama, i upaliti mašinu, i kuhati, ja se čudim tome. One me naučila peći palačinke, kuhati, sve me naučila", kaže Ena.
Pa i rolati i voziti bicikl. Kako kaže, ni sama baš ne može objasniti, ali za mamu kao da nema nemogućeg. No prije pet godina, jednog ljetnog poslijepodneva njezin je mrak postao bezdan.
"Kad je uginula, moj se život srušio. Stvarno sam patila"
Uginuo je njezin dugogodišnji pas vodič. "Kad je uginula, moj se život srušio. Stvarno sam patila za tim psom jer je bio dio mene. Ja sam izgubila svoje oči, svoju samostalnost, sve", kaže Cvijeta.
"Mama nije spavala nakon toga dvije godine nikako kako treba. Bilo je teško za sve nas, ali za nju pogotovo. Pala je u depresiju zbog toga. Više je šutjela, znala je samo plakati", ispričala je Ena.
Zvala se Misty. Crna labradorica punih je pet i pol godina Cvijetu vodila kroz život i, kaže, nema gdje ih nije bilo. Radila je u Udruzi slijepih u Sisku, putovala, odlazila na kave, druženja, bila aktivna i samostalna. A onda odjednom više nije imala snage da ustane iz kreveta.
"Nakon dvije godine shvatila sam da sam bez psa vodiča postala netko tko sjedi u kući, radi kućne poslove, nikamo ne ide", kaže Cvijeta. Umjesto da je Misty vodi kroz život, sada je koče strah i nesigurnost, potreba da uvijek netko bude uz nju. S Elif izlazi jedino ako netko ide s njima u pratnji i to je ono što ne želi, što je frustrira. Štapom se koristi, ali to nije to. Sa psom vodičem to se, kaže, nikada ne bi dogodilo pa umjesto da uživa u odlasku u park s djetetom, Cvijeta je u konstantnom strahu i nelagodi.
Prije četiri godine iz udruge Silver, iz koje je dobila i Misty, ponuđen joj je drugi pas, ali joj on nije odgovarao.
"Po visini, brzini, po svemu da budu donekle slični. On je bio dobar pas što se tiče visine, ali je bio prebrz", kaže Cvijeta. To se ponekad događa pa na novog mora opet čekati. Prijavila se i u drugu Udrugu, ali i tamo su joj rekli da će na red doći tek za dvije godine jer pasa vodiča jednostavno nema dovoljno. Razum kaže, to je tako. Srce plače jer se s time teško pomiriti.
U životu u kojem kaže žali jedino što nikada nije vidjela lica svoje djece, u kojem ju je potres ostavio bez doma i prisilio da njih petero žive u kamp-kućici bez vode i toaleta na parkingu, Cvijeta ima samo jednu želju. Da umjesto štapa opet ima nekoga tko bi je slušao kao što je Misty.
Emisiju gledajte četvrtkom na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
-
"Ljude ćemo poticati..."Njemačka se sprema za rat: Tvrde da je sve dogovoreno još u lipnju
-
RS-28 SarmatRusija stavlja Sotonu II u stanje borbene pripravnosti: Zovu ga i najsmrtonosnijim oružjem na svijetu
-
TRAŽE SE POČINITELJISin zadarskog pjevača ubijen u Ekvadoru: Brutalno ustrijeljen nasred ulice
