Utorak je, osam sati ujutro. Dan za koji je ova obitelj živjela, ali za koji nisu vjerovali da će se zaista i dogoditi. "Nismo vjerovali više nikome, sustav, kad izgubiš vjeru u sve, onda ne možeš više ni pozitivno razmišljati", kazala je majka dječaka s autizmom u Provjerenome.
Pročitajte i ovo
Muka i borba koje su trajale mjesecima riješile su se samo tri tjedna nakon naše priče. Umjesto prebacivanja odgovornosti pronašlo se rješenje. "Nisam ni u ludilu pomišljala da bi se ova naša priča mogla tako dobro završiti. Za sve nas, a najviše za njega. I uspjeli smo, svi skupa, zajedno", kazala je.
Obratila nam se na rubu i snaga i očaja. Majka koja je prelomila i donijela odluku za koju nikada nije mislila da će je donijeti. Koju je godinama uporno odbijala. Svoje dijete odlučila je smjestiti u instituciju.
"Ovo je bio ugriz mislim čak jučer, i još negdje. Da, to je ugriz. Kako me uštipne pa me ogrebe, pa tu ono kako uštipne, tu odmah nastane masnica. Ne radi to iz obijesti, nego jer nije dobro. Ali to su svakodnevni udarci od desetog mjeseca, to je pola godine tako svakodnevno, rana na ranu, ugriz na ugriz. Ne znam, teško je", ispričala nam je tada.
Brinuli se za ostatak obitelji
Ovako više nisu mogli. Ni ona ni ostatak obitelji. Dvjema starijim sestrama studenticama uredili su prizemlje kuće kako bi mogle imati kakav-takav mir.
"Jednostavno si ne želim staviti slušalice, zatvoriti se u sobu, praviti se kao da to nije moja briga jer je moja briga", kazala je sestra dječaka. No majka mu više ne dopušta ni da ide gore u kući. Ne pamti kad su zadnji put zajedno ručali.
I to je ono što je boli više i od udaraca i od ugriza. Obitelj koja je prije šesnaest godina s radošću dočekala dječačića, jedinog koji je preživio od prijevremeno rođenih trojki i koja se cijelo vrijeme hrabro nosila sa svim njegovim dijagnozama, sada se raspada.
"Gledate udarce, plač, viku, vrisak. Nije to lagano, a pomoći ne možete", ispričao nam je otac.
Kada su se za pomoć obratili državi, dobili su odbijenicu. Jednu za drugom, trećom. Kazali bi im ili da su puni, ili da je problem što je riječ o težoj mentalnoj retardaciji. Kako je to moguće i treba li se dogoditi najgore da bi se tek onda reagiralo, pronašlo rješenje? Po odgovore smo se uputili i mi u nadležni centar za socijalnu skrb, ali i Ministarstvo.
"Mi smo ti koji nalazimo smještaj, međutim ako je smještaj zaista nemoguće naći, onda tražimo pomoć Ministarstva", kazala nam je ravnateljica Centra u Samoboru Sanja Helfrih. No dodaje kako ne vjeruje da Ministarstvo ima vezane ruke.
Mama se brine jesu li ispali nezahvalni
No unatrag tri tjedna zajednički su jezik očito pronašli. Od jeseni će njihov sin imati trajni smještaj, i to u Zagrebu. "Kad je rekla za Dubravu, za centar za autizam, to su bile suze radosnice, sve je ispalo najbolje moguće", presretna je majka.
Zadovoljstvo ne kriju ni u Ministarstvu. "Rješenje pronalazimo tijekom cijelog vremena i postupak koji se provodi u nadležnosti je centra, ali ako postoje određene teškoće u pronalasku smještaja, uvijek je tu Ministarstvo koje će u tom dijelu pružiti stručnu podršku", poručila je ravnateljica uprave za obitelj i socijalnu politiku Marija Barilić.
Helfrih pak dodaje kako se do primjerenog rješenja može doći jedino zajedničkom koordinacijom. Ono o čemu su sanjali ovim je potpisom postalo gorko-slatka stvarnost. Svjesna da onako dalje više nisu mogli, kao majka kaže da će uvijek osjećati krivnju. Ispravnu odluku nositi kao teret. Prvo što je pitala bilo je može li ga posjećivati.
Opciju da do početka rujna svoga sina smjeste u splitski Centar "Juraj Bonači" oni su odbili, toliko će, kažu, još izdržati. I to je njihovo zakonsko pravo. No mama je zabrinuta jesu li time nekome stvorili probleme, ispali nezahvalni. No u Splitu je u centru na čekanju već toliko djece da problema zbog toga neće biti.
"Drago mi je što je mama zadovoljna prije svega, odnosno roditelji da su zadovoljni i da smo ovaj dio priveli kraju", kazala je Helfrih.
Cijelo to vrijeme on je strpljivo čekao. Otkako se nakon posljednje hospitalizacije u dječjoj psihijatrijskoj bolnici vratio kući, kaže mama, mnogo je bolje, s manje agresivnih ispada. A za promjenu su dijelom svakako zaslužne i one.
Rehabilitatorice nisu dvojile ni sekunde…
Iva i Mateja edukacijske su rehabilitatorice. Gledajući reportažu, kažu, nisu vidjele ništa novo ili njima strano, već nešto s čim se u poslu svakodnevno susreću. I ni trenutka nisu dvojile.
"Prvo sam nazvala kolegicu Mateju i rekla joj: 'Ti znaš što mi trebamo napraviti' i ona je rekla: 'Znam'. Nas dvije osjetile smo profesionalnu dužnost pomoći ovoj obitelji jer smo znale da im možemo pomoći", objašnjava Iva.
Svoje vrijeme i znanje daju bez zadrške i s veseljem. Besplatno. Uče ga kako s okolinom komunicirati s pomoću sličica, takozvanom PECS metodom. Prije 35 godina razvili su je Amerikanci Lori Frost i Andrew Bondi. Koriste je i odrasli i djeca, brzo se uči i pokazala se iznimno učinkovitom.
Uz vizualni raspored aktivnosti, zapravo sličice pomoću kojih on jasno zna što ga iduće u danu ili tijekom terapije čeka, sve je, kažu, lakše. Nema napetosti, neizvjesnosti, frustracija, a komunikacijska knjiga njegov je glas. Način na koji razmjenom sličica već sad, svega nekoliko dana otkako su počeli s vježbom, napokon samostalno može komunicirati s okolinom.
"To je nešto što postoji dugi niz godina i nas dvije znamo kako pružiti odgovarajuću podršku roditelju. Sva djeca s kojom mi radimo, a koja to koriste također su doživjela tu revoluciju, odnosno promijenila su svoje ponašanje nabolje", dodaje Iva.
Uspjeli su! Svi skupa, zajedno
Mama kaže, sve pažljivo prati i uči. Pa i na vlastitim pogreškama. Napokon ima vodstvo, nekoga tko osnažuje nju. "Mene najviše veseli ta mama koja je do jučer plakala, grcala u suzama, a sad je sretna. Vidi neko svjetlo na kraju tunela, vidi promjenu", priča Iva.
Pred njima je još mnogo rada, strpljenja i učenja, uspona i padova. No promjena na njemu očita je i nevjerojatna. Umjesto frustracija i agresije - osmijesi i uzbuđenje. Mama kaže, od jutra je gledao na sličicu na rasporedu koja znači da dolaze gosti. S Ivom i Matejom surađuje s veseljem, a komunikacija sličicama napreduje iznad svih očekivanja.
Nazovite je čarolijom ili kako god, ali ovdje se dogodilo nešto zaista veliko. Ponajprije za njega. Njih kao obitelj. Za ljude koji su dajući sebe odradili velik posao. Umjesto birokrata bili ono što bismo svi uvijek i prije svega trebali biti - dobri ljudi.
"Nema nemogućeg. Mislim da se svaki problem može riješiti. Apsolutno postoji rješenje za svaki problem, samo treba malo volje, truda i to je to", zaključila je Helfrih. "I uspjeli smo! Svi skupa, zajedno", sretna je majka.
Jedino tako možemo mijenjati svijet. Predano, odgovorno i sa srcem. Jednu po jednu sudbinu.
Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
