Oleg Mandić, posljednji dječak iz Auschwitza, gostovao je u Krešendu. Hrvoju Krešiću ispričao je kako je završio u logoru sa svojom majkom i bakom. Nakon što ih je u siječnju 1945. godine oslobodila Crvena armija, za njim su se, kao posljednjom osobom koja ga je napustila, zatvorila vrata logora. Kada je prema njemu putovao – nije ni znao gdje će završiti.
"Na teretnom vagonu kredom je bilo napisano 'Auschwitz'. Je li to destinacija? Nikome ime 'Auschwitz' nije ništa značilo. Nikome. Nismo znali", objasnio je.
Ondje je stigao s navršenih 11 godina
"Kako sam preživio? Osamdeset posto puka sreća, petnaest posto majčina ljubav. S majkom sam bio vezan nekakvom nadzemaljskom pupčanom vrpcom. To je bila jedna neopisiva ljubav. Kad su me odvojili, meni je snagu davala spoznaja, osjećao sam da je pokraj mene nekakav fluid, da je u blizini mene majka", rekao je Mandić.
"Ostalih pet posto je snalažljivost jednog klinca kojemu su ukrali djetinjstvo", pojasnio je.
Od majke su ga odvojili nakon dva mjeseca, a u Auschwitzu je proveo osam mjeseci a da nije vidio nijednog Nijemca.
"To je njemačka organizacija – sve samo od sebe funkcionira. Sve je tako dok ne izađeš van iz barake", rekao je i objasnio da je svaka baraka imala svojega šefa: "Sve te funkcije su imali zatvorenici koji su se dokazali i opravdali povjerenje. Kada bi oni pogriješili, završili bi u krematoriju. To je bilo organizirano industrijski, a konačan proizvod bila je smrt. To je ono strašno."
Vjera je prva nestala
U Auschwitzu je tempo života išao od jutra do večeri. Hoćeš li se probuditi živ, ističe Mandić, to je druga stvar, a često puta bi bilo bolje da se ne probudiš.
"Kišilo je. Blato je bilo. Današnje slike logora, to se zaboravi. Nisam vidio mjesecima sunca", ispričao je.
"Vjera je prva koja nestaje. Postoji ono u što vjeruješ, onda te stvari se ne bi događale i što ti ostane? Nada. Međutim, i to će ti uzeti. Kad ti uzmu nadu, što ti ostaje? Nagon za samoodržanjem vrste koji ne poznaje nikakva druga pravila", dodao je.
U logoru nema ni prijateljstva ni poznanstva – svaki čovjek je sam za sebe – ali se iz tog ponora morao vratiti normalnom životu.
"Imao sam sreću da se formiranje individualnosti tek dogodilo nakon što sam izašao iz Auschwitza i nakon što sam o svim tim iskustvima imao vremena razmisliti i prihvatiti. Ja sam doista imao jako lijep život", ustvrdio je.
"Ne bih mijenjao ništa, ali pod jednim uvjetom – da na početku svega bude Auschwitz. Sad obično nastane reakcija: 'Kako?' Zato što je cijeli život stvar usporedbi. Ja sam s 13 godina pokušao osmisliti nešto okrutnije od Auschwitza i nisam uspio ništa gore. To znači da mi se ništa gore ne može dogoditi. Moram biti razuman da ne zaboravim to što se dogodilo", pojasnio je.
Kako je preživio susret s "Anđelom smrti"
Mandić se prisjetio i vremena koje je proveo u baraci Josefa Mengelea, takozvanog "Anđela smrti".
"To je bio njegov odjel s blizancima i oni su se sjetili mene tamo staviti pa će za par dana odlučiti što će sa mnom. Kad je Mengele došao u vizitu, stavio me u kut i shvatio sam da me, ako ostanem u tom kutu, nitko neće dirati ako ne budem radio probleme. Tako sam se ponašao i zato sam i preživio", prisjetio se.
Mengeleu, koji je provodio eksperimente na blizancima, nije bio zanimljiv jer je bio sam.
"Uvijek je bilo od 15 do 20 parova blizanaca. Svakih nekoliko dana bi po jedan par otišao i nikad se ni jedan nije vratio. Na jednom takvom mjestu, gdje vlada instinkt za samoodržavanjem, nitko ne vidi brigu o tome što se blizanci nisu vratili. Oni su otišli, a ja sam ostao", zaključio je.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
