Bliži se Dan socijalne pravde, a ona je jedan od temelja društvenog napretka i odnosi se na suzbijanje siromaštva i osiguravanje jednakih mogućnosti u radu, obrazovanju i ostalim područjima života za sve osobe, što je moguće upravo poštivanjem ljudskih prava i jednakosti svih članova društva. Svjetski dan socijalne pravde utemeljili su Ujedinjeni narodi 2007. godine, a obilježava se svakog 20. veljače.
U Hrvatskoj još uvijek velik broj ljudi živi u riziku od siromaštva - svaka peta osoba u Hrvatskoj, a među starijima od 65 godina takvih je gotovo 35 posto, dok je čak 60 posto starijih samaca u tom riziku, prema zadnjim dostupnim podacima, onima za 2023. godinu, Državnog zavoda za statistiku (DZS).
Zabrinjavajući su to podaci, ali za njih država, osim na deklarativnoj razini, gotovo da i ne mari. Kao da nekako zaboravlja da je Hrvatska, stoji u Ustavu, a i prema međunarodnom pravu koje je dio domaćeg zakonodavstva, socijalna država i stoga obvezna građanima osigurati pristup ljudskim pravima.
Pomaganje siromašnima je odgovornost države
Na pomaganje siromašnima ne treba gledati kao na čin milosrđa države, već kao na odgovornost države, odnosno vlasti na različitim razinama, upozorila je uoči zatvaranja savjetovanja o Nacrtu prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter.
Najsiromašnijim građanima svakako je potrebno pružiti odgovarajuću podršku prije svega i dostatnim naknadama koje bi im trebale pomoći u podmirivanju osnovnih životnih potreba, ali i u izlasku iz siromaštva. Ključna naknada iz sustava socijalne skrbi za postizanje tog cilja je zajamčena minimalna naknada, a važno je, napominje, donijeti i strateški plan za beskućništvo te ukinuti obvezu rada za opće dobro.
Iznos zajamčene minimalne naknade nije ni blizu dovoljan za osnovne životne potrebe – plaćanje režija, stanarine, osiguravanje hrane. Ona neće nikome omogućiti da ostane bez stana niti da stavi hranu na stol svaki dan, naime, trenutno osnovica za izračun ove naknade iznosi 160 eura na mjesec, a stvarni iznos ovisi o tome kojoj kategoriji netko pripada, upozorila je zamjenica pučke pravobraniteljice Tatjana Vlašić na nedavno održanoj konferenciji ''Kažnjavanje siromaštva: Prisilni rad korisnika socijalne pomoći'', koju su u Zagrebu organizirali Centar za mirovne studije i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, koji pružanjem besplatne pravne pomoći daju podršku korisnicima pozvanima na rad za opće dobro bez naknade.
Što kaže Ustavni sud?
''Pritužbe su pokazale da su neki građani izgubili ovu naknadu jer se zbog zdravstvenog stanja nisu mogli odazvati pozivu, a iznimka za takve situacije nije bila predviđena. Isto tako, ovu mjeru ne provode svi gradovi i općine, već samo neki, pri čemu trenutno u praksi neke građane zovu više puta, a neke niti jednom, bez jasnih razloga i kriterija, pa dolazi do nejednakosti pred zakonom u primjeni mjere diljem Hrvatske'', upozorila je Vlašić.
Mjera rada za opće dobro bez naknade, propisana Zakonom o socijalnoj skrbi čije su izmjene do prije koji dan bile u javnoj raspravi, kaže da osobe koje primaju socijalnu pomoć moraju besplatno raditi 60 do 90 sati mjesečno kako ne bi izgubile tu minimalnu naknadu. Za vrijeme besplatnog rada nemaju radničkih prava, često nisu osigurane u slučaju ozljede na radu, nije im plaćen prijevoz i prehrana te rade poslove koje nitko drugi ne želi.
Ovakav oblik prisilnog rada za korisnike zajamčene minimalne naknade, osim Hrvatske i u Europskoj uniji imaju samo još Rumunjska, Bugarska i Slovačka, upozoravaju iz Centra za mirovne studije (CMS), koji je još 2023. s Centrom za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek predao zahtjev za ocjenu ustavnosti više članaka Zakona o socijalnoj skrbi o mjerama rada za opće dobro bez naknade jer smatraju da krše ljudska prava. Tada je među njihovim predstavnicama bila i odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić, koja je u međuvremenu postala sutkinja Ustavnog suda.
U Poljskoj radna obaveza postoji, ali se dodatno plaća, dok su u Italiji i Litvi korisnici dužni raditi za opće dobro samo ako jedinica lokalne samouprave organizira neki projekt takvog rada.
Odluka Ustavnog suda još se čeka, a ljudskopravaške organizacije koje su predale zahtjev provele su prije toga u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 31. kolovoza 2024. godine analizu koja je pokazala da sporna mjera krši pravo na slobodan izbor rada, zabranu prisilnog rada i pravo na jednakost pred zakonom jer ista obaveza nije propisana za druge kategorije građana pa smatraju da je riječ o diskriminaciji temeljem imovnog stanja.
Napominju i da ta mjera krši načelo Republike Hrvatske kao socijalne države, načelo socijalne pravde i pravo svakog zaposlenog i člana njegove obitelji na socijalnu sigurnost, pravo na socijalnu skrb i socijalno osiguranje te pravo da im se zbog primanja socijalne naknade neće umanjiti druga socijalna prava.
Nejednakost građana i stigmatizacija
Također upozoravaju da je mjera nedovoljno regulirana pa se u različitim gradovima i općinama različito provodi, što dovodi do dodatne pravne nesigurnosti i potencijalne diskriminacije. Analiza je potvrdila nejednakost građana pred zakonom s obzirom na to da barem 68 posto jedinica lokalne samouprave ovu mjeru ne provodi. Istovremeno, u onima koje to provode je tijekom godinu i pol dana 91 osoba ostala bez zajamčene minimalne naknade jer se nije odazvala pozivu na rad za opće dobro.
CMS i osječki Centar za mir zabilježili su u svojoj praksi da je bez zajamčene minimalne naknade zbog neodazivanja na rad za opće dobro ostala samohrana majka dvoje djece koja je bila pozvana na rad osam sati dnevno osam dana u kontinuitetu, kao i osoba koja se na rad nije odazvala jer je skrbila o teško bolesnoj majci.
Povrh svega, značajan problem i je velika stigma, naime, nerijetko se smatra da je mjera uvedena da bi se zadovoljilo one koji ljude koji primaju zajamčenu minimalnu naknadu smatraju neradnicima i osobama koje iskorištavaju sustav. No, zapravo je često riječ o umirovljenicima s niskim mirovinama ili osobama koje su godinama radile, a da im nisu uplaćivani doprinosi. Također, analiza je pokazala da se mjera najviše provodi u županijama nižeg stupnja razvoja i u županijama s velikom romskom zajednicom zbog čega se sumnja i da je mjera uvedena kako bi se na neki način kaznilo ili destimuliralo ljude na socijalnoj pomoći.
Svrha same mjere nije jasna, a njezin je rezultat guranje korisnika u još veće siromaštvo, upozoravaju stručnjaci te Centar za mirovne studije i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, koji predlažu da se odmah brišu sporne odredbe iz Zakona o socijalnoj skrbi, a da se zatim provedu dugo očekivane reforme punim uvođenjem usluge socijalnog mentorstva.
Tom bi se uslugom, objašnjavaju, kroz individualno planiranje pristupilo izradi plana intervencije za svakog korisnika koji bi uključivao aktivnosti za psihosocijalno osnaživanje korisnika za punu socijalnu integraciju kroz mrežu univerzalno dostupnih temeljnih socijalnih usluga te aktivnosti za uključenje na tržište rada kroz mrežu usluga Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Na taj bi se način ispunila i preporuka Vijeća Europske unije o primjerenom minimalnom dohotku kojim se osigurava aktivno uključivanje korisnika.
Ukidanje sporne mjere traži i pučka pravobraniteljica jer je mjera protivna jamstvu prava na rad i prava na pravedne i povoljne uvjete rada iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
Siromaštvo nije izbor
Siromaštvo se ne smije kažnjavati - ono nije izbor, poručuje Tea Radović iz CMS-a, koja je i na saborskom Odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina istaknula važnost ukidanja prisilnog i besplatnog rada korisnika minimalne zajamčene naknade: ''Neke druge zemlje na koje bi se možda trebali ugledati pristupaju problemu aktivacije korisnika zajamčene minimalne naknade kroz podršku i osnaživanje i to je ono što bismo i mi u Hrvatskoj trebali raditi.''
Europska unija pravo na socijalnu pomoć navela je u načelu 14. Europskog stupa socijalnih prava te je iz njega jasno da se izlazak korisnika iz sustava socijalne pomoći i pomoć pri uključivanju na tržište rada smatra jednim od glavnih puteva prema smanjenju siromaštva. No s obzirom na to da se istovremeno siromaštvo u Europskoj unije ne smanjuje Europska komisija je 2022. napravila analizu modela u zemljama EU-a, na temelju koje je Vijeće EU-a donijelo preporuke i one, napominju, sadrže ono za što se zalažu hrvatske organizacije za ljudska prava , a u praksi ih već imaju zemlje poput Belgije, Finske, Francuske, Nizozemske…
''Rad s radno sposobnim korisnicima socijalne pomoći za cilj bi trebao imati uključivanje tih ljudi na tržište rada kako bi se svojim radom izdignuli iz siromaštva, čemu se ovakvom politikom zasigurno ne doprinosi. Dapače, ljude se time gura još više u siromaštvo i socijalnu isključenost'', upozorila je Radović.
Sustav socijalne zaštite nije trošak
''Čak 307 korisnika minimalne zajamčene naknade u posljednje dvije godine javilo nam se tražeći pravnu pomoć zbog kršenja njihovih prava”, istaknula je Natalija Havelka iz Centra za mir, nenasilje i ljudska prava - Osijek. Najčešći upiti korisnika su bili vezani uz ostvarivanje radničkih prava. Nije bilo jasno zašto im taj rad nije dodatno plaćen i zašto im se ne plaćaju naknade iz radnog odnosa poput troška dolaska na posao, a upita je bilo i vezano za zaštitu na radu.
Takvom mjerom nisu zadovoljni ni oni koji bi je trebali provoditi jer iako su socijalne radnice, od kojih se očekuje da osnažuju korisnike, moraju provoditi i provode mjeru. Kako je na konferenciji istaknula Zorana Uzelac Bošnjak iz Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom Grada Zagreba koji Zakon obvezuje na provođenje mjere: ''To se mora mijenjati. Ključan je individualan pristup svakom korisniku, uključivanje na tržište rada, ali i promjena stavova građana o ljudima koji koriste socijalnu pomoć i siromašnima općenito, koji su iznimno stigmatizirani.''
Socijalna radnica Mirjana Zvekić Pohanić istaknula je kako je za ljude koji primaju socijalnu pomoć važno da ih se vidi kao ljude sa specifičnim životnim situacijama, a to se kroz socijalno mentorstvo uspijeva postići, za razliku od rada za opće dobro koji je birokratizirana mjera.
Mjeru kao Hrvatska provodila je i Srbija, ali je ukinuta nakon presude Ustavnog suda, no priča o neplaćenom radu se stalno vraća u javni prostor, a Danilo Ćurčić iz Inicijative A11 koja je dugo godina vodila borbu za ukidanje te mjere u Srbiji istaknuo je: ''Potrebna je dubinska sistemska rasprava o tome da nam sustav socijalne zaštite treba, s obzirom na to da se sada gleda kao trošak.“
No, kao i na odluku Ustavnog suda, čeka se i odgovor Ministarstva rada mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, dok struka i organizacije za ljudska prava pozivaju da se radno sposobnim korisnicima socijalne pomoći pruži individualna podrška, kvalitetnije psihosocijalne usluge i socijalno mentorstvo za uključivanje u društvo i na tržište rada.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
