Tko je prvi unio jelku u kuću i daruje li djecu 'Isusek' ili Djed Mraz?

U svoje će domove mnogi danas unijeti jelku koju će potom okititi božićnim kuglicama, lampicama i ostalim svjetlucavim dekoracijama. U nekim dijelovima Hrvatske u domove se unosi slama, pšenica, kukuruz i ostale žitarice kako bi cijela godina bila što plodnija.

Pročitajte i ovo Radni Božić Pozivi u pomoć ne poznaju blagdane: "Ako što bude, tu smo!" tradicija stara 160 godina Njima nije hladno! Božić proslavili skakanjem u hladno more

Mirela Hrovatin, etnologinja i kulturna antropologinja koja se bavi zaštitom kulturne baštine, naročito nematerijalne kulturne baštine u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske u svojem je radu 'Božićni običaji' objasnila u koje razdoblje seže tradicija unošenja jelke u kuću, kao i ostale rituale koji se vežu uz mnogima omiljeni blagdan - Božić.

Sve je počelo u Njemačkoj

Prema etnologinji dr. Dunji Rihtman Auguštin običaj kićenja jelke seže u Njemačku u 16. stoljeće, a popularizirala ga je engleska kraljevska obitelj početkom 19. stoljeća. Općenito je zeleno drvo u zimsko doba predstavljalo prirodu, rodnost i nadu u vraćanje vegetacije u novoj godini, a stablo se nekad štovalo kao sveto, pa jelka krije u sebi više simboličkih značenja.

Posebno zadovoljstvo osjećala su djeca i žene koji su kitili to zeleno drvce raznolikim ukrasima koji se polovinom 20. stoljeća uz tradicijske licitare, sitne jabuke, cvjetove i lančiće od krep papira, sve više ukrašavaju i različitim kupovnim ukrasima, staklenim kuglicama koje postaju svima dostupne, a ne samo bogatijima kao prije, plastičnim kuglicama i raznim drugim ukrasnim oblicima, te raznobojnim i blještavim umjetnim girlandama.

Mirela Hrovatin je etnolog i kulturni antropolog koja se bavi zaštitom kulturne baštine, naročito nematerijalne kulturne baštine u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske. Radila je na preko 100-tinjak upisa nematerijalnih dobara u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, te na 20-tak nominacija za UNESCO-ve liste nematerijalne baštine svijeta. Od 2011. do 2015. godine bila je predstavnica Republike Hrvatske u UNESCO-vom Centru za nematerijalnu kulturnu baštinu Jugoistočne Europe u Bugarskoj. Doktorirala je 2015. godine na Sveučilištu u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu na polju etnologije i antropologije (antropologija religije). Objavila je nekoliko stručnih i znanstvenih radova.

Običaj ostavljanja upaljene svijeće kroz noć zamjenjuje se kroz 20. stoljeće običajem ostavljanja kroz čitavu Badnju noć upaljenih lampica na jelki, boru. Drvene jaslice s likovima Marije, Josipa, Isusa i Sveta tri kralja te životinjicama iz kuta sobe premještaju se ispod jelke, kao i pšenica koja je nekoć uglavnom stajala na stolu počinje se stavljati pod bor.

Gušća i zelenija pšenica - bogatija i plodnija godina

Prema izgledu pšenice (što je bila gušća i zelenija to bolje) dugo je ostala navika gatanja o uspješnosti nadolazeće agrarne godine, ali i općenitog blagostanja u obitelji. Dok se unošenje slame pod stol na kojoj su se igrala djeca gubi polovinom 20. stoljeća, običaj unošenja panja Badnjaka nastavlja se u modificiranom obliku pa se jedan veći komad drva za loženje stavlja simbolički u štednjak umjesto na otvoreno ognjište, no krajem 20. st. taj običaj potpuno nestaje na ovim prostorima.

Odlazak na misu polnoćku ostaje običaj koji se prakticira do danas, s manjom razlikom da u novije vrijeme na tu misu odlaze uglavnom mladi.

Jačanjem komunizma rodio se Djed Mraz

Tijekom jačanja komunizma polovicom 20. stoljeća svi navedeni božićni običaji uglavnom se održavaju, no osjeća se smanjena posjećenost misa te se uvode noviji božićni likovi poput Djeda Mraza koji zamjenjuje sve više lik svetoga Nikole pa preuzima i običaj darivanja te ga prebacuje na sam Božić umjesto na Nikolinje (prema Rihtman Auguštin).

No dugo ostaje prisutan i običaj da za Božić ustvari djecu daruje „Isusek“ a ne Djed Mraz. Od manjih darova poput naranča i drugog egzotičnijeg voća (npr. banana), te nekog odjevnog predmeta ili nove obuće, polako se od polovine stoljeća uvodi darivanje djece slatkišima te različitim dostupnim i gračkama ovisno o vremenu kada se koje proizvode (bebe, lutke, autići, itd.).

Posjećivanje domova zadržalo se dugo vremena, a obično je bilo pravilo da se širu obitelj i ostale mještane posjećuje na Štefanje, dan nakon Božića – sv. Stjepan, jer se Božić nastojao provesti u užem obiteljskom krugu. Darivanje siromašnih također je izraženije bilo u božićno vrijeme, pa su i nerijetko dolazili prosci na objed ili po malo hrane.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook