ČOVJEK BEZ IDENTITETA NA RABU Prije 36 godina našli ga kako luta i smjestili na psihijatriju

Prije 36 godina našli su ga kako luta područjem Drniša, a tada je, procjenjuju imao između 16 i 18 godina. Zapušten i zanemaren dječak kojega nitko nije tražio jer nikome nije nedostajao. Smjestili su ga u rapsku psihijatrijsku bolnicu i od tada je to jedini dom koji on poznaje. Priča o "kišnom čovjeku", kako su ga mediji prozvali, zapanjila je cijelu zemlju jer on je jedini čovjek u Hrvatskoj koji formalno ne postoji i nema identiteta.

Pročitajte i ovo Provjereno Prozor dnevnog boravka Zoranov je jedini prozor u svijet: Nakon devet godina netko ga se napokon sjetio Provjereno Borba za djedovinu: "Ovo je nemoguće… da me isprovociraju, da napravim neko zlo, da bi mogli optužiti mene za sve poslije. To je njihov cilj''

U rapskoj psihijatrijskoj bolnici nalazi se 36 godina, ne zna se tko je, gdje je rođen ni tko su mu roditelji, a on je jedini čovjek u Hrvatskoj bez identiteta. Bolničko osoblje dalo mu je ime Perica Matas.

Jedini dom - psihijatrijska bolnica na Rabu

Državne službe nikada nisu utvrdile njegov identitet, a dojam je da se nisu ni potrudile jer mu je DNK uzorak uzet tek prije nekoliko tjedana. Za državu formalno ne postoji, zbog čega ne može biti smješten kod udomiteljske obitelji, a umalo mu je i ukinuto financiranje liječenja.

Jedini dom koji poznaje je psihijatrijska bolnica na Rabu. Jedina obitelj mu je bolničko osoblje, koje o njemu skrbi već 36 godina.

"Moje promišljanje kao čovjeka je da je njemu moralo prije dolaska u ovu bolnicu, ne znam što je prošao, ali moralo mu je biti jako, jako teško“, kaže ravnateljica Psihijatrijske bolnice Rab, Vesna Šendula Jengić.

A što mu se točno dogodilo, tko je i odakle je, nitko ne zna.

Pronađen je 1980. godine kako luta na području Drniša, potom je odveden u sanatorij u Splitu, a od tamo je prebačen u rapsku psihijatrijsku bolnicu gdje se nalazi gotovo cijeli život.

„Prema procjenama liječnika na prijemu i liječnika koji su ga poslali ovamo, jer je nađen kako luta, bio je star između 16 i 18 godina. Međutim do dana današnjeg njegovu životnu dob ne znamo i možemo govoriti okvirno da ima oko 50 godina“, dodaje ravnateljica bolnice.

Službeno se vodi kao N. N. osoba, nema ime, prezime ni matični broj. Ali ne i unutar bolnice jer ondje je poznat kao Perica Matas. To mu je ime nadjenulo bolničko osoblje i to nakon što je jedan od pacijenata pomislio da ga je prepoznao.

"On je rekao da je to njegov susjed Matas Perica iz Lećevice i mi smo javili policiji i to se provjeravalo. Tamo čak postoji i jedno selo Matasi pored Drniša, ali taj podatak se pokazao neistinitim, on ne postoji u matičnim knjigama, ne postoji Perica Matas. Ali kako smo ga tako počeli zvati naviknuo se na to ime i odaziva se“, kaže socijalna radnica Helena Grubišić, s kojom Perica radi osam godina i svakodnevno provodi puno vremena.

Svi ga vole

Kada je stigao na Rab, Perica uopće nije govorio. Prilagodba na suživot s drugim pacijentima bila je vrlo teška. S vremenom je naučio neke riječi, a najbolje se sporazumijeva s bolničkim osobljem.

Socijalna radnica kaže kako je Perica vrlo jednostavna i pristupačna osoba koja komunicira onoliko koliko može s obzirom na ograničen fond riječi kojim govori i da mu je potrebno vrlo malo da bude zadovoljan.

Ako ga slučajno zanemare, kaže kako se jako dobro zna pobrinuti da skrene pažnju na sebe, ponašajući se kao dijete pa ponekad izmisli da ga boli zub i drži se za lice i tako skrene pažnju.

Perica je bolnički miljenik, pogotovo u bolničkoj kantini, kamo dolazi dva puta dnevno.

Boris Vlajnić vlasnik je trgovine i za njega skuplja priloge u čašu koja je gotovo uvijek puna.

„Obavezno prva stvar ujutro što napravi je da pogleda u čašicu i kad kaže svojim riječima 'ima puno paraaa' i kad vidiš taj osmijeh na tom licu, to ne mogu nikakvi novci na svijetu zamijeniti", kaže vlasnik trgovine.

Prošli tjedan počela je nova, tko zna koja po redu, akcija za utvrđivanje identiteta.

Policija je Perici uzela otiske prstiju, a prvi put nakon 36 godina u bolnici i DNK uzorak, iako su minimalne šanse da se poslije toliko godina bez živih svjedoka uspije utvrditi točan identitet.

Ravnateljica tvrdi kako su nastojali utvrditi identitet preko MUP-a i Centra za socijalnu skrb, jer je to ono s čim su trebali početi da bi mu se omogućila ostala prava koja mu pripadaju. Tvrdi da je bilo puno pokušaja te da su se uvijek vraćali na početak, a za to je vrijeme njihov pacijent postao stanovnik njihove bolnice. Postao je i dijelom bolničke obitelji, iako iz medicinskih razloga ovdje ne pripada.

"Vrlo je suradljiv s liječnicima i cijelim terapijskim timom, isto je i s bolesnicima. Ljudi ga vole, kao i posjete koje dolaze. Susretljiv je, nije pretjerano nametljiv“, kaže Slavica Katalinić, liječnica u Psihijatrijskoj bolnici Rab.

"Njemu nije mjesto za psihijatrijsku bolnicu, nema indikacija za njegov ostanak. On je ovdje čisto iz humanitarnih, socijalnih razloga. Trebalo bi svakako pokušati sa smještajem u neku odgovarajuću ustanovu, centar za rehabilitaciju s obzirom da je miran i neagresivan, a mogao bi i u udomiteljsku obitelj“, kaže socijalna radnica Helena Grubišić.

'Zakazao je niz institucija'

No smještaj u udomiteljskoj obitelji nije moguć, jer za državu Perica ne postoji. Nedavno mu je zbog toga Ministarstvo zdravlja ukinulo financiranje liječenja, a pojavila se bojazan da bi Perica mogao završiti i na ulici.

"Znate koliko bi puta mi njega trebali otpustiti da se radilo o prestanku plaćanja? A što bi taj čovjek mogao na ulici? Što bi on mogao da se netko o njemu skrbi bez da mu osigura osnovne uvjete za život? On sam ne može“, navodi ravnateljica bolnice Vesna Šendula Jengić.

Zamjenica pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, Mira Pekeč Knežević, misli da je zakazao niz institucija i da je zakazao cijeli sustav koji se više bavio time da prebaci problem s jedne institucije na drugu.

Ni na naše upite nadležna ministarstva nisu imala konkretne odgovore, već samo odgovor da se na slučaju radi. U Uredu pravobraniteljice za invalidne osobe kažu da je kao N.N. osoba mogao biti smješten i u nekoj udomiteljskoj obitelji ili rehabilitacijskom centru jer se i oni financiraju iz zdravstvenog sustava kao i bolnica, a tamo bi, smatraju, imao bolje uvjete.

„Moglo se naći rješenje. Zakon o državnim maticama predviđa da se kao mjesto rođenja smatra mjesto gdje je dijete nađeno, a zna se gdje je nađeno. Prema tome ovo je jedan jedinstveni slučaj u kojem se ne radi o malom djetetu koje je nađeno pa zakon nije predvidio u kojem smislu se smatra dijete, a dijete se smatra do 18 godine, tu zakon nije smio biti zapreka“, tvrdi zamjenica pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Mira Pekeč Knežević.

I u slučaju da se steknu uvjeti da Perica ode iz bolnice, taj proces bio bi dugotrajan, jer bi privikavanje na novu sredinu potrajalo mjesecima. Sadašnja ravnateljica bolnice tome se nada, iako je s Pericom provela gotovo čitavu profesionalnu karijeru.

„Znate, ni njemu nije jednostavno. Svi drugi su bili, došli u bolnicu, otišli i izliječili se, osnovali obitelji, vratili se na posao. Vjerojatno je to nešto što mu nije bilo jednostavno. Mijenjali su se i subolesnici, a mi, koji tu radimo, smo uz njega“, uplakana govori ravnateljica bolnice.

Ipak, vjeruje u sretan završetak i da će Perica uskoro postati čovjek s imenom i prezimenom.