Reporter u središtima svjetskih katastrofa: "Ponekad od suza ne možeš fotografirati"

Svega je nekolicina reportera izvještavala iz sirijskog pakla zvanog Alep, grada koji je do prije koju godinu plijenio svojom ljepotom, danas je simbol ljudskog stradanja i patnje. U tom je gradu, u jeku najžešćih borbi, boravio i Zoran Marinović, 43-godišnji Dubrovčanin na privremenom radu u središtima svjetskih katastrofa, reporter koji svakog radnog dana „nosi glavu u torbi“.

Pročitajte i ovo eskalacija rata Širi se sukob: Amerikanci uzvratili projektilima zbog napada na njihovu vojnu bazu Česta meta Projektili eksplodirali pored američkog veleposlanstva u Zelenoj zoni: Nitko još nije preuzeo odgovornost za napad

Jer novinarski posao na Bliskom istoku daleko je od onoga kojeg njegove kolege odrađuju u klimatiziranim redakcijama ili u najgorem slučaju u „sačekušama“ hrvatskih političara na Markovom trgu ili pred USKOK-om.

Svjetski reporteri su na posebnoj cijeni kod bliskoistočnih radikalnih skupina koje svoj publicitet pumpaju odrezanim novinarskim glavama.

Marinovićevo lice dobro je poznato gledateljima Nove TV i čitateljima portala DNEVNIK.hr za koje se javlja iz tih središta pakla na Zemlji pokušavajući autentičnim svjedočanstvima objasniti što se tamo doista događa.

Prije nekoliko dana su se on i Marino Grgurev, snimatelj Nove TV, vratili iz Mosula, iračkog grada u kojem je stvorena Islamska država. Tamo će se i ugasiti pod žestokim udarima iračke vojske i koalicijskih snaga. Upravo je tamo snimio i svjetski ekskluziv, uhićenje jednog od vođa ISIL-a, rođaka zloglasnog Abu Bakr al-Bagdadija.

Dok smo se pripremali za razgovor Zoran je iz džepa izvadio kutiju cigareta poznatog svjetskog proizvođača koja je dio njegove zalihe iz Mosula. Na njoj se koči veliki natpis na arapskom jeziku. „Pušenje ubija“.

„Kakvog li apsurda, tamo su daleko veće šanse da te ubije sve drugo prije pušenja“, kaže Martinović, koji se fotografijom počeo baviti još početkom devedesetih dok je kao branitelj sudjelovao u Domovinskom ratu.

- Svi ti ratovi i sukobi su mjesto ekstremnih emocija i samim tim kakvu god fotografiju da napraviš ona će biti dobra. Ratna fotografija me tako zakačila. Još uvijek imam primjerke National Gegraphica koje mi je donosio stric iz Amerike kad bi dolazio na ljetne praznike i koje sam prelistavao sto puta. Ja sam dijete socijalizma i na našim televizijama nije bilo toliko egzotike i nisu bila ta mjesta koja sam mogao vidjeti u tim brojevima koje je donosio iz Amerike. I nije bio problem nakačiti se na to. Nakon toga sam imao dovoljnu sreću da upravo to što sam sanjao kao dijete da danas živim.

Jesi li tada bio ratni reporter?

- Ne, bio sam u Hrvatskoj vojsci. Bio sam premlad da budem reporter i da cijelu tu priču ispričam kroz fotoaparat. I danas izbjegavam taj naziv ratnog reportera, mi smo samo fotoreporteri. Ne radim samo te ratne priče i konflikt, postoji tu i hrpa lijepih priča, ali ljudi uvijek vole čuti ono najgore. Konfliktom se bavim i definitivno je to mjesto na kojem se nalazim zadnje vrijeme, ali postoji i santa leda na Antartici, pašnjaci Patagonije i vrhovi Himalaja. I to su stvari koje me jednako toliko zanimaju.

Kad si krenuo tražiti priče izvan Hrvatske?

- Jedna od prvih priča koje sam napravio je građanski rat u Sijera Leoneu krajem devedesetih godina. Već je ta prva priča bila dosta dobra i izazvala je dosta dobru reakciju, što je meni kao nekom tko je vrlo mlad dalo neki polet da se bavim tim što hoću i da vjerujem u sebe da te stvari mogu napraviti. To samouvjerenje definitivno pomaže. Normalno da je u toj karijeri bilo situacija kad sam odustajao od svega, znao sam se zapitati što meni sve to treba, ali velikom srećom ostao sam na tom svom putu i danas sam zbog toga ostvaren čovjek.

Kako je došlo do tog posla i odlaska u Sijera Leone?

- Išao sam s novinarom, radili smo priču o civilnom ratu i dijamantima. Imali smo dobru logistiku, neke su se stvari dobro posložile. Mislim da je to jedan od najrepriziranijih dokumentarnih filmova na HRT-u. Jednostavno smo bili u pravom trenutku na pravom mjestu. I sad, naravno, želim što više puta biti u pravom trenutku na pravom mjestu.

Bi li se mogao baviti klasičnom novinarskom fotografijom, bi li uopće mogao izvještavati iz Sabora ili Vlade?

- Nekad mogu napraviti neke komercijalne stvari, ali radim ih toliko rijetko da u njima čak mogu i uživati. Da sad odem ispred Sabora mogao bih napraviti neku priču i vjerujem da bi mi to čak bio užitak. Ali vjerojatno bi se izgubio neki smisao nakon dva ili tri puta. Lajtmotiv cijelog ovog posla može biti adrenalinski, to te definitivno „kači“ i kad se to dogodi puno drugih „normalnih“ stvari čine se potpuno besmislenima. Ali ne bježim od komercijalnog posla, odradim ga, ali toliko rijetko da u njemu mogu uživati. Mogu napraviti modnu kampanju ili slikati neki luksuzni hotel, ali to ipak nije stvar koja bi mene zanimala ili kojoj bih se posvetio.

Elementarna stvar koja je bitna za taj naš posao je da je on dobrovoljan, mi to radimo zato što to hoćemo. Ovaj se posao sasvim sigurno ne radi zbog novca. I sama riječ "posao" je već jedna lagana neistina, to je jedna strast. Je li to adrenalin? Poriv je u svakom slučaju vrlo čudan. Fotografija može biti trofej, ali takav pristup je vrlo kratkotrajan. Prije nekoliko dana sam se vratio iz Iraka i sad samo čekam da odem u Sudan. Hoće li to u jednom trenutku prestati, vjerojatno hoće, ali za sada imam tu strast i spreman sam zbog te fotografije napraviti bilo što. To je vrlo teško objasniti, onako emocionalno. I ja se nekad pitam zašto.

Kažeš da uživaš u svom poslu, a snimaš neke od najgorih stvari koje se događaju u svijetu. Kako to objasniti ljudima?

- Koliko god da to zvuči zastrašujuće, rat je mjesto u kojem život može biti vrlo jednostavan. Ujutro se probudiš, imaš punu bateriju na fotoaparatu, karticu, pola konzerve gulaša i pola kutije cigareta i tako ti počinje život. Želiš otići na neko mjesto, napraviti dobru fotografiju, vratiš se, pošalješ ih i ako su one dobre i ako si zadovoljan s tim danom, osjećaš se kao najsretniji čovjek na svijetu. A ovaj život je kud i kamo kompleksniji, tu su odnosi, obitelji, varijacije... to može trošiti. Taj reporterski posao nije za svakoga. I sam se zapitam što mi to sve treba i zašto to sve radim. Ali obično kad se vratim kući želim što prije otići natrag. Danas na svijetu postoje milijuni fotografa, ali ova mjesta nisu dostupna svima i zbog rizika i zbog emocionalnog trenutka koji može biti vrlo težak. Ljudi koji se mogu sresti u Alepu i Mosulu su vrlo često isti i to vrlo brzo postane jedno bratstvo, jer se ne možeš nikad tako brzo s nekim sprijateljiti kao u ratu. To smo imali i mi priliku vidjeti, ljudi koji su devedesetih bili zajedno u ratu i dan danas su u nekom bratstvu i dalje se drže skupa. Isto je i u novinarskoj fotografiji, često se naziva "bang bang club".

Može li ratni reporter biti objektivan?

- U zadnje vrijeme se svi suočavamo s neobjektivnim novinarstvom i samim tim što se nalazim na jednoj strani zauzimam nekakav stav. Sam čin fotografije bi trebalo biti neuplitanje i objektivnost. Fotografija bi trebala biti priča koja sve to može pokazati, ali je ona sigurno medij s kojim se može vrlo lako manipulirati. U 11. mjesecu sam bio jedan od nekoliko novinara u Alepu i zaista sam se uvjerio da se zapadni mediji služe prljavim stvarima, da mediji iz srca demokracije mogu izvještavati sjevernokorejski. Mogu reći što god ih je volja, priču mogu temeljiti na banalnim i smiješnim stvarima i da naslovnice mogu biti tvitovi nekih nepostojećih ljudi. Nažalost, to je ta igra i protiv toga se treba boriti. Ljudima treba pokazati da bilo koji rat, od našeg pa do svakog drugog, nije crn i bijel. Nazivnik svega toga je uvijek žrtva.

Kako uspiješ ispričati priču iz, recimo, Alepa kad si na jednoj strani?

- Sigurno zauzimaš stav ako si na jednoj strani. Ali fotograf bi trebao imati senzibilitet za pričanje priče. Ako si na strani režima bit ćeš pod kontrolom, ali tvoje je da pričom pokažeš stvari onakvima kakve zaista jesu. To je umijeće kojim mogu raditi samo vrhunski reporteri. Svatko može napraviti fotografiju koja će tehnički biti dobra, ali ispričati priču čini tu malu količinu fotoreportera koji stvari vide na drugačiji način. I to su oni koji su najbolji.

Kad si u drugoj zemlji imaš neku objektivnost jer si izvana i možeš taj rat sagledati drukčije. Ali je li moguće objektivno izvještavati iz rata u svojoj zemlji?

- Pratiti rat objektivno u svojoj zemlji čini mi se gotovo nemogućim. Mi smo imali jako dobru školu u našem ratu gdje smo se uvjerili da postoje hrpe jako dobrih fotografija iz našeg rata, ali one s druge strane nikad nismo vidjeli. Neki dan sam gledao „Sol zemlje“ Sebastiaoa Salgadoa, jednog od najvećih fotografa u povijesti fotografije. Radio je, mislim, sedam godina priču o egzodusu, o izbjeglicama. U jednom trenutku našao se u Oluji u Krajini. Prvi put sam vidio fotografije Srba koji su izbjegli iz Knina i Benkovca. To su bile beskrajne kolone traktora punih nekakvih tepiha, ormara... Zaista vrlo potresan trenutak, a takvu fotografiju nisam nikad imao priliku vidjeti u našim medijima. Najbolje fotografije s prostora bivše Jugoslavije su napravili stranci, ne podcjenjujući naše autore, dapače, bilo je zaista sjajnih autora i fotografija. Ali najveće fotografije, koje su započinjale ofeznive, recimo fotografije Ron Haviva su utjecale na napad NATO-a na Srbiju, su napravili stranci.

Misliš li da bi se ratni reporteri uopće trebali izjednačiti s braniteljima? Jesu li sudjelovali u ratu ili su o tom ratu izvještavali, radili svoj posao?

- Sudionik nikako ne bi smio biti. Pavo Urban, naš vrhunski reporter, poginuo je u Dubrovniku ili Lederer u Kostajnici. Ali ipak, oni su samo trebali izvještavati. Kad bi bio pripadnik onda bi bio dio propagande. I to se u našem ratu dešavalo, zaista se manipuliralo. Fotografija je realna umjetnost i ljudi fotografiji vjeruju, a s njom je vrlo lako manipulirati. Samo jedna riječ, jedan potpis ispod nje može kompletno promijeniti sliku. Vrlo lako se žrtva pretvori u agresora, agresor u žrtvu, to je vrlo lako napraviti uz malo loših namjera i ljudi će vjerovati u to. Takvih primjera bilo je na stotine. Zato nekad treba reći da ljudi nekad trebaju ugasiti televiziju i upaliti mozak. Niti jedan rat nije crn i bijel, niti jedan rat koji se vodi u Siriji, Iraku ili Jemenu nije crn i bijel. Postoje vrlo loši trenuci u nekim sivim zonama.

Vratio si se iz Iraka gdje si snimio uhićenje al Bagdadijevog rođaka. Kako si se uopće našao na tom mjestu?

- To je prvi veliki lider ISIL-a koji je uhićen, većina ih je ubijena u zračnim napadima. Ovo je prvi put da je uhićen netko zaista bitan u toj hijerarhiji. To je svjetski ekskluziv, ovoga tjedna će reportaža o tome biti u Paris Matchu. Bili smo u pravom trenutku na pravom mjestu igrom sreće, slučaja... sve se to može objasniti na nekoliko načina. Ali ako obitavaš u zonama konflikta duže vrijeme, takve priče će tebe naći. Ti nju sigurno ne možeš naći, ne možeš otići tražiti tako nešto. Moraš samo biti spreman reagirati na pravi način što smo mi ovaj put napravili. Na temelju iskustva smo vidjeli da je čovjek kojeg su oni uhvatili zaista netko. To je čovjek kojega je vojska počela tući, pljuvati, vući za bradu, a on se kompletno izdigao iznad svega toga. Nije pokazivao ni najmanji strah, dapače pokazivao je određenu aroganciju. U prvi trenutak mi se učinilo da je čovjek ili lud ili se napio nekakvih tableta za smirenje. On je bio šef zatvora u ISIL-u, jedan iz al-Bagdadijevog klana. Vjerojatno se već bio pomirio sa stvarima koje će mu se desiti. Iračka vojska će mu sasvim sigurno prirediti dug i mukotrpan put na onaj svijet kojeg on tako željno iščekuje, ali čini mi se da mu se to tako brzo neće desiti.

Na tvojoj snimci se mogu vidjeti vojnici koji mu prijete da će osvetiti svoje bližnje koji su pobijeni, nije izgledalo da će preživjeti to zarobljavanje.

- Visokim časnicima će oni u jednom trenutku pokušati prirediti nekakav demokratski odlazak na onaj svijet, u to nema sumnje, za razliku od ovih bezimenih vojnika, tih malih ljudi koji ginu u različitim uniformama, što ih se rješava isti dan. Tigris svaki dan odnosi hrpe mladih života prema svom ušću. Ti zarobljenici se odmah rješavaju, oni nemaju luksuz nekakvog suđenja. To je lajtmotiv rata, mržnja se veže na osvetu, osveta na mržnju. To je u ljudima vrlo lako probuditi, ne moraš ništa posebno napraviti, ako izgubiš brata, rođaka, naravno ćeš biti spreman napraviti najgore stvari neprijateljskom vojniku koji je dozvolio da se to dogodi. Upravo su to bile te prijetnje, a one se nažalost vrlo brzo i materijaliziraju. Još od Sadamovih dana iračke vojske su spremne na teror i torturu koja može biti mukotrpna i dugotrajna. To je tragedija ljudskog bitka.

Radiš na područjima koja su opasna za sve, posebno za novinare. Kako brineš o svojoj sigurnosti?

- Sirijski rat je nakon Drugog svjetskog rata mjesto s najviše poginulih novinara, snimatelja i fiksera (lokalci koji rade za strane novinare op.a.). Mislim da je u tom ratu poginulo oko 300 ljudi iz medija. Većinom ginu mladi ljudi koji su skloni improvizacijama. Današnji mediji nemaju tu platežnu moć, zapravo se radi o vrlo malom novcu, pa rade mladi ljudi koje strast ponese. Danas je vrlo lako iz Pariza ili Londona doći u Irak i onda krenu improvizacije. Platiš nekom taksisti koji te prebaci do nekog brda gdje te čeka njegov rođak koji će te za pet ili deset dolara prebaciti na neko mjesto na kojem, u konačnici, ne želiš biti. Ako se radi na ozbiljnijoj priči, onda postoje fikseri. Ti su ljudi izuzetno bitni za ovaj naš posao i zaslužuju biti potpisani ispod svake fotografije i videomaterijala. U njih imaš potpuno povjerenje jer postoji trenutak kad fikseru prepuštam svoj život. U tom trenutku mogu imati njegovu procjenu i svoj instinkt. I više ništa. Oni kreiraju priču, procjenjuju koliko je neko mjesto moguće ili nemoguće i na koji način ćemo otići tamo gdje ne želimo biti. Ako si u krivom trenutku na krivom mjestu i Maksimir može biti jednako opasan.

Fikseri ponekad i prodaju ljude za koje rade. Jesi li imao sličnih iskustava?

- Nisam. U ovom poslu se svi mi poznajemo i dijelimo te fiksere. Ako je netko spreman da ti pomogne, ako je dobar i ako će se prema tebi odnositi tako da osjetiš da vodi brigu o tebi, onda ću ga preporučiti i nekom drugom. Ti fikseri danas mogu biti vrlo skupi, koštaju oko 600 do 800 dolara dnevno, ali to je vrlo mala cijena ako ti može spasiti život.

Koja je najopasnija situacija u kojoj si se našao kao fotoreporter?

- Ne bih htio praviti preveliki spektakl. Situacije su opasne, eksplodiraju autobombe, pucaju snajperi... ali to je u opisu ovog posla. Ne bih htio vaditi nešto senzacionalno. Svaki trenutak dolje je opasan.

Radio si dosta i u Africi. Je li za reportere opasnije tamo ili na Bliskom istoku?

- Mislim da je Bliski istok neusporedivo opasniji. U Africi sve te vojske imaju određeni strah prema bijelcima i uvijek žele iskamčiti novac ili će pokušati uzeti opremu. Život nije ugrožen onako „na prvu“, kao što je na Bliskom istoku gdje si najveća meta. Više se isplati ubiti jednog novinara o kojem će pisati cijeli svijet nego poubijati cijelo kurdsko selo koje nitko neće spomenuti u vijestima. Upravo je ISIL tu propagandu, taj svoj medijski moment i samoreklamu doveo do savršenstva.

Jesi li ikad radio s pripadnicima ISIL-a?

- To je jednostavno nemoguće. U pet godina kalifatskog imperija to je uspjelo samo dvoje ili troje ljudi. To su vrlo složeni i rizični trenuci, a rezultat je vrlo mal jer ISIL kontrolira svaki tvoj trenutak i pokazat će ti samo ono što žele. Ogromna je enigma kako je nastao cijeli taj pokret i kako se tako brzo raširio. U jednom trenutku kalifat je imao područje veće od Velike Britanije i njihova medijska propaganda i njihovi lideri su enigma o kojoj će se još dugo pričati. Njihov vođa al-Bagdadi možda ima tek jednu fotografiju iz cijelog svog života. ISIL-ov put se zna, ali sve je obavijeno velom tajne i 30-tak tisuća stranaca koji su se borili u ISIL-u zaista su ogromna misterija. Kako motivirati mladog čovjeka iz Bordeauxa ili Beča da se ode boriti, da je spreman ljudima rezati glave i raditi tako brutalnu represiju, to je gotovo misteriozno.

Što misliš kako će završiti priča s ISIL-om?

- ISIL je na početku bio odgovor na šijitsku represiju u Iraku i siguran sam da se nisu počeli baviti terorizmom i takvim brutalnim metodama prema strancima danas bi to bio jedan sunitski komad Iraka. Oni su zaista krenuli potpuno krivim putem, toliko radikalnim da je to šokantno. U odnosu na njih Al Kaida izgleda kao dječji vrtić. ISIL-ova priča ovih dana završava. Ne znam hoće li to biti ovaj mjesec, slijedeći ili za tri mjeseca, ali njihova priča dolazi do kraja. Nakon njih sasvim sigurno će se desiti neki novi pokreti koji će zauzimati mjesta, ali ne znamo hoće li imati nešto demokratskiji odnos prema svemu ili će imati još radikalniji nastup. Za sada nema nekoga tko bi mogao to sve naslijediti, ali ove naše demokracije koje dovodimo u Sjevernu Afriku ili Bliski istok ne donose nikakve rezultate. Dapače, prave samo još veću štetu.

Pretpostavljam da na tebe utječe sve što vidiš i snimiš. Možeš li se toga osloboditi i kako to radiš?

- Ovo je moj izbor, ali to nisu moji ratovi. To pravilo neuplitanja u sukob je ono što mora biti lajtmotiv svakog od nas. Pokušavam to napraviti na neki način za koji vjerujem da je dobar i da ljudima možemo pokazati da ovo mjesto možemo napraviti bar malo boljim, bar jedan milimetar pokrenuti u nekom smjeru. Nitko ne može biti neosjetljiv na ljudsku patnju, nisam ja neki „robocop“ s kamerom u glavi koji dođe, skoči i vrati se natrag. Ljudska patnja je opipljiva i ostavlja dubok dojam na svakoga. Nema sumnje da to ostavlja trag, ali ja i ljudi koji rade ovaj posao trebamo se s tim nekako nositi. Vječne su dvojbe što nam to treba i je li ta ljudska patnja moj trofej. Znaš kako se kaže da su loša vremena najbolja za fotoreportere. Nažalost, mi fotoreporteri sad živimo taj svoj najbolji trenutak ikada. Definitivno je teško emocionalno, ali ako se misliš baviti tim poslom moraš se znati nositi s tim. Kao što rudar ne smije biti klaustrofobičan i kao što se pilot ne smije bojati visine. Ali ne bi nam to smjelo biti normalno i samo nešto što se događa ispred objektiva na što mogu biti ravnodušan. Vrlo teško je razlučiti gdje završava fotografija i gdje počinjem ja. Ali to je moj izbor, to nije moj rat i pokušavam to napraviti na način na kakav mogu i znam. Nekad je dobar, a nekad nije. U Africi se može desiti da zbog suza ne možeš fotografirati, ali to je breme koje nosimo i koje ćemo nastaviti nositi.

A kako se nosiš sa zahtjevima medijskih kuća koje traže sve više krvi i sve gore snimke?

- Jedan od većih problema je taj što se traži senzacija. Čini mi se puno veći problem za mlade kolege koji, da dobiju taj komadić neba, moraju prihvaćati zaista ogroman rizik. Danas se traži da fotoaparat bude u istoj liniji s puškom. Senzacija je prisutna i ona je nešto što je vrlo loše što se zbiva u medijima, ne samo za fotoreportere, nego se generacije mladih ljudi odgajaju da gledaju neke stvari koje jesu istinite, ali su jednostavno etično neprihvatljive. Prikazivati žrtve na takav način, tolike količine brutalnog nastupa, ne može i ne smije nikome biti normalno. Urednici vjerojatno u vječnoj potrazi za brojem lajkova, klikova i pregleda tako nešto smetnu s uma podilazeći kapitalu i kapitalizmu i beskrajnoj trci za novcem, a medij je, nažalost, danas dio te trke.

Možeš li odbiti narudžbe za takve poslove?

- Imam tu sreću da uvijek mogu reći što hoću, a što neću. Ipak nisam pristao biti dio nikakve redakcije. Mislim da je esencija i fotografije i novinarstva u freelenceu. Ovako mogu sam odlučiti gdje ću ići i kad ću završiti priču. Moje priče nisu gotove kad mi dođe zadnja dnevnica ili kad mi ističe aviokarta, nego kad ja odlučim da je gotova. Nekad to može biti za jedan dan, a nekad mi trebaju dvije godine da ispričam priču. Recimo, priču o djeci vojnicima u Kongu snimao sam skoro dvije godine. Nijedna redakcija na svijetu me ne bi poslala na dvije godine u Kongo da snimam djecu vojnike. To je blagoslov freelencea koji ti daje ogromnu slobodu da kreiraš vlastitu priču, ali nosi financijske neizvjesnosti i u vječnoj si potrazi za medijima u kojima tu priču možeš plasirati.

Kako tvoja obitelj gleda na tvoj posao?

- Ne bih mogao reći da me oni gledaju kao nekoga tko ide raditi na šalter u banci, ali radim taj put oduvijek. To je isto kao da pitaš ženu pomorca zašto on ide na brod. To je moj izbor, to je stvar koju radim i koju ću raditi, to je jednostavno moje ostvarenje. Isto toliko herojstva vidim u vozaču koji svaki dan vozi autobus od osam ujutro do četiri popodne i uvijek tvrdim da je svakodnevica najopasnija. Nema tog ISIL-a, autobombi i bombaša samoubojica koji mogu biti opasni kao svakodnevica, rutina.

Spomenuo si da se spremaš u Sudan, što ćeš tamo raditi?

- Sudan planiram u nekoj bliskoj budućnosti, tamo se dešava epidemija gladi koja je prva nakon 20, 30 godina. U nekom će trenutku tamo biti dva do pet milijuna ljudi bez hrane ako međunarodna zajednica ne napravi nešto vrlo brzo. Nadajmo se da hoće i da tu priču o gladi nećemo snimati. Zaista je potpuno nevjerojatno da u 21. stoljeću, kada imamo milijun satelita na nebu i lebdeće ne znam što, pričamo o gladi. Ali čini se da je svijet neko ranjivo mjesto i dan danas.