Već i samo spominjanje zaposlenja u državnim službama i javnom sektoru kod građana izaziva skepsu. Da je većina natječaja rezervirana i da pobjeđuju podobni, a ne najbolji kandidati, uvjerena je i Lidija Hamp iz Zagreba koje se natjecala za radno mjesto u kazalištu u Karlovcu.
"Odbacili su me kao nekog tko nije kompetentan, školovan i profesionalan. A ja imam iskustvo u proizvodnji kazališnih djela u Veneciji u opernoj kući La Fenice gdje su Verdi i Wagner proizvodili svoje prve opere. Međutim, izabrali su čovjeka za kojeg se kasnije potvrdilo i protiv kojeg se vodio sudski postupak jer nije imao školu", priča Lidija.
Ovakve su situacije moguće unatoč strogoj regulativi čija je svrha osigurati transparentnost procesa zapošljavanja u državnim i javnim institucijama. I dok će ta pravila za jedne vrijediti, drugi, oni s pravim vezama i poznanstvima, lako ih zaobilaze. A to nosi posljedice.
"Kad bismo mi napravili pravi natječajni postupak gdje bismo kandidate izabirali prema njihovoj stručnosti i sposobnosti mi ne bi imali 50 posto problema koje imamo sad. Tako imamo situaciju da u dosta državnih upravnih organizacija imamo jedan broj ljudi koji jako puno radi, vrlo su stručni i na njima je sav teret i jedan veliki broj ljudi koji ne rade tako dobro, koji su došli po koje kakvim kriterijima", objašnjava Gordana Marčetić sa zagrebačkog Pravnog fakulteta.
Da natječaji, ovakvi kakvi jesu nemaju smisla i ne doprinose boljem radu uprave, poznate kao spore i neefikasne, slaže se i profesor s Katedre za radno i socijalno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu.
"Uvijek će magarac natovaren zlatom preskočiti najviši zid pa će možda onaj kandidat kojeg najviše želite proći na natječaju na koji se mogu javiti i bolji kandidati ili kandidati koji će po nečemu biti ekscelentniji u odnosu na tog kandidata. Uz to treba imati na umu da se svaki natječaj u državnoj i javnoj službi može poništiti. Pa onda ako bi sustav onih koji su se javili bio takav da ne zadovoljavaju vaše preferencije ili preferencije onog jednog kandidata kojeg želite izabrati natječaj možete poništiti bez nekih ozbiljnih posljedica"; kaže Viktor Gotovac s Pravnog fakulteta u Zagrebu.
Sve je to moguće zato što Hrvatska nema jasne kriterije u ocjenjivanju kandidata.
"Mi sad imamo odredbe da između deset kandidata koji imaju najveći broj bodova čelnik se zapravo ne mora opravdati zašto uzima prvog ili desetog jer se sve može napraviti tako da kaže da je ovaj deseti bio bolji na intervjuu. Nego ako netko ima super bodove, a ne želite ga zaposliti spustit ćete mu bodove na intervjuu", kaže Marčetić.
Dobro postavljena pravila mogla bi riješiti sve ove probleme.
"Ne treba pretjerivati u postavljanju uvjeta, ali treba jasno definirati procedure po kojima se postupa, mogu li se ili ne mogu propisivati posebni uvjeti, mogu li se, pod kojim uvjetima i na koji način provoditi ispitivanja i intervjui, kako će biti evidentirani rezultati na tim ispitivanjima i u intervjuima, na koji način će se provoditi žalbeni postupci", kaže Gotovac.
"Zakonski bi ih se moglo omogućiti da im se barem ne da prostora, a to znači da nemamo rupe u zakonu koje bi onda omogućile tako nešto", poručuje Marčetić.
Lidija Hamp kaže da nema ništa protiv natjecanja, konkurencije ili ispita za dobivanje poslova, zato što je, kaže, sigurna u to da bih prije ili kasnije pobijedila na takvim natječajima.
"Ako se na njima traži znanje, sposobnost i iskustvo. Međutim, kada u taj proces ulazi nešto što nije meritokracija onda to više nema nikakvog smisla", dodaje.
Za državu koja je među rekorderima u Europskoj uniji prema troškovima državne birokracije, a čiju neefikasnost poduzetnici ističu kao jedan od najvećih problema i kočnicu razvoja, zapošljavanje najboljih, a ne najpodobnijih trebao bi biti prioritet. No naši su političari još daleko od takvog promišljanja. A dok je tako, teško je očekivati ikakav boljitak.
