Naši su zastupnici poručili da Sud mora proglasiti nadležnost za ovaj predmet, kao i u slučaju ranije bosanskohercegovačke tužbe protiv Srbije za genocid, jer je tadašnja SRJ, odnosno režim Slobodana Miloševića, početkom 90-ih funkcionirao sa svim obilježjima i odgovornostima države, članice UN-a i time imao pristup ICJ-u te bio stranka Konvencije o genocidu.
Pročitajte i ovo
Srbija osporava nadležnost Suda tvrdeći da SRJ u vrijeme podnošenja hrvatske tužbe 1999. nije bila članica UN-a pa time nije mogla niti biti tužena pred ovim, najvišim sudom UN-a, te da nije bila stranka Konvencije o genocidu, a u vremenu prije 1992. kada su se u Hrvatskoj dogodili najteži zločini nije bila čak ni država.
Stranke u sporu pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu mogu biti jedino države.
Predstavnik Hrvatske, britanski pravnik James Crawford, odgovarajući na tvrdnju Beograda da SR Jugoslavija ne može biti odgovorna za događaje u Hrvatskoj prije 27. travnja 1992. jer do tada formalno nije bila država, poručio je da je toga dana SRJ proglasila svoj državni kontinuitet u odnosu na SFRJ.
Njihovi predstavnici danas pred ICJ-om tvrde upravo suprotno - da se radi o nepostojanju kontinuiteta, rekao je Crawford, poručivši da je u postupku raspada države smisao sukcesije upravo u nastavljanju postojećih pravnih obveza, uključujući i prema Konvenciji o genocidu, a ne u njihovu prihvaćanju kao novih.
Crawford se pozvao na međunarodno-pravnu praksu koja predviđa odgovornost režima koji osniva državu za djela koja se u njegovo ime počine tijekom procesa nastajanja te države. Pri tom je podsjetio da su u ime Miloševićeva režima, prema optužnicama i presudama ICTY-a, u Hrvatskoj djelovali i JNA i vodstvo krajinskih Srba.
Drugi savjetnik Hrvatske u ovom predmetu britanski pravnik Philippe Sands, koji je odgovarao na tvrdnje SRJ da ona do 2000. nije bila članica UN-a, kazao je kako je odnos SRJ i UN-a u stvarnosti uključio obilježja članstva u UN-u i pravo pristupa Sudu. Jedino što je SRJ izrijekom bilo uskraćeno je pravo rada u Ekonomskom i socijalnom vijeću i Općoj skupštini UN-a od 1992. do 2000. godine.
Čak je 1999. predstavnik Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u ovoj istoj istoj sudnici priznao da je SRJ članica UN-a, rekao je Sands. "Nije bilo restrikcija za njihovo sudjelovanje u radu ovog suda", rekao je Sands podsjećajući da su beogradske vlasti tvrdile da je njihovo članstvo u UN-u nesporno, a tako se prema njima odnosila i većina drugih članica UN-a. Beograd je čak izvršavao i svoje finacijske obveze prema UN-u.
Za odluku kojom se Sud 2004. oglasio nenadležnim za tužbu Srbije protiv članica NATO-a, nakon što se 1996. oglasio nadležnim za tužbu BiH protiv Srbije za genocid, Sands je rekao da ta odluka zapravo ne nudi nikakve razloge za takav obrat ili bilo kakvo objašnjenje zašto je Sud odustao svoje ranije dugotrajne i dosljedne pravne prakse.
Crawford je na kraju hrvatskog izlaganja argumentirao da je prijem SRJ u UN u studenome 2000., kada je tim činom formalno potvrđeno da je SRJ nedvojbeno i stranka Statuta ICJ iz kojeg proizlazi pristup tom Sudu, bio samo konačna potvrda da su i u razdoblju prije toga bili ispunjeni svi potrebni uvjeti za nadležnost Suda. Pri tom je citirao niz odluka ovog suda koji potvrđuju da je međunarodni sud davao prednost suštini pred formom.
Rasprava o nadležnosti Suda nastavlja se sutra da će predstavnici Srbije imati priliku odgovoriti na argumente koje je protekla dva dana iznijela Hrvatska, a na kraju u petak zadnju priliku za odgovor imat će Hrvatska.
Obje strane u sporu očekuju odluku o nadležnosti suda do jeseni.
