Hrvatska ratificirala Protokol iz Kyota

Iako je Hrvatska Protokol potpisala još 1999., tek ga je danas ratificirala budući da je, tvrde u Vladi, morala u dugotrajnim pregovorima izboriti ravnopravni položaj u odnosu na ostale zemlje potpisnice.

Pročitajte i ovo Odluke u Durbanu Klimatske promjene: Kreće obvezujuća faza protokola iz Kyota Konferencija o smjernicama globalne klimatske politike

Protokolom je, naime, kao polazna godina, na temelju koje se računaju granične emisije stakleničnih plinova utvrđena 1990., a emisije su za zemlje potpisnice ograničene na 31,12 milijuna tona ugljičnog dioksida godišnje.

Kako bi spomenuto ograničenje za Hrvatsku značilo povratak na 1974. kao startnu godinu, što bi joj bitno usporilo industrijski razvoj, hrvatski su pregovarači lani dogovorili da za Hrvatsku, kao tranzicijsku i zemlju koja je još donedavno bila u ratu, granična emisija stakleničkih plinova bude 34,62 milijuna tona ugljičnog dioksida godišnje.

Bilo je to na zasjedanju 12. Konferencije stranaka (COP 12) u
Nairobiju krajem 2006. kada je prihvaćena Odluka kojom su Republici Hrvatskoj priznate specifične okolnosti vezane za emisije stakleničkih plinova prije i poslije 1990. godine, a koje proizlaze iz strukture energetskog sustava u okviru bivše države (SFRJ).

Iz Ministarstva zaštite okoliša navode da je emisija stakleničkih plinova po stanovniku u Republici Hrvatskoj 2000. godine iznosila 6,6 tona CO2 eq (eq - ekvivalent, jedinica za opisivanje količine kemijske vrste), dok je prosječna emisija u tranzicijskim zemljama bila 13,7
tona CO2 eq po stanovniku. Svjetski prosjek 2000. godine iznosio je 5,6 tona CO2 eq.

Emisija stakleničkih plinova Hrvatske također je među najmanjima u usporedbi s državama EU i među članicama Priloga I UNFCCC.

Ukupni doprinos Hrvatske emisiji stakleničkih plinova naročito je malen kad se promatra neto emisija. Više od polovice hrvatske emisije stakleničkih plinova apsorbira se u drvni prirast.

Ministarstvo zaštite okoliša također napominju da niz država, koje nisu u Prilogu I UNFCCC niti u Prilogu B Kyotskog protokola, ima veće količine emisija po glavi stanovnika nego Hrvatska, primjerice: Singapur 13,9 tona CO2 eq, Saudijska Arabija 16,4 tone CO2 eq, Argentina 8,1 tona CO2 eq, Južnoafrička Republika 9,5 tona CO2 eq.

Od razvijenih država Njemačka ima 12,3 tone CO2 eq, Australija 25,6 tona CO2 eq, Novi Zeland 18,9 tona CO2 eq, SAD 24,5 tone CO2 eq.

Kyotski protokol je donesen 1997. u japanskom gradu Kyotu čime su se zemlje potpisnice obvezale od 2008. do 2012. smanjiti emisije stakleničkih plinova i time smanjiti negativni utjecaj čovjeka na klimatske promjene. 

Protokol je stupio na snagu 16. veljače 2005. i do danas ga je ratificiralo 169 država, od ukupno 189 stranaka Okvirne
konvencije UN-a o promjeni klime (UNFCCC).

Kao metode koje Kyotski protokol predviđa kao nužne za smanjenje ispuštanja stakleničkih plinova u atmosferu navode se, među ostalima, veća energetska učinkovitost kroz smanjenje potrošnje energije, te veća uporaba obnovljivih izvora energije.