EKSKLUZIVNO na Dnevnik.hr: 'Alijeva torba'

Kad su u Bagdadu srušili kip Sadama Huseina, u zajedničkoj prostoriji s televizorom izbila je gadna tučnjava. Šestorica mladih Sudanaca potukla su se s nekolicinom Iračana koji su slavili pad diktatora. Sve je buknulo kad je Sudanac Youssef rekao: “Američki vojnici će vam jebati žene, zašto ste onda tako veseli?”

Pročitajte i ovo Festival europke kratke priče Hrvatska će biti domaćin vrhu svjetske književnosti Festival europske kratke priče Najbolja kratka priča natječaja: 'Pripremajući suicid party'

Afganistanci i dvojica mladih Nigerijaca pokušali su ih rastaviti, a Iranci su izašli iz prostorije i gledali kroz prozor. Bilo je krvi, onesviještenog mladog Sudanca odvezli su u bolnicu s frakturom lubanje. Kad je došla policija, iz sobe se širio odvratan smrad i sav namještaj u njoj bio je polomljen. Mirno sam promatrao tučnjavu s praga. Proveo sam više od tri godine u ovom prihvatilištu za izbjeglice u talijanskom gradiću i vidio sam mnogo gadnih tučnjava. Znale su izbiti oko deterdženta za rublje ili para ženskih gaća.

To se dogodilo s Parvin, kad je rekla kurdskim izbjeglicama da joj je mladi Pakistanac ukrao donje rublje s konopca. Izbila je borba za čast između Pakistanaca i Kurda i trajala je tri dana. Kad ih čuvari iz centra nisu uspjeli rastaviti, voditelj prihvatilišta pozvao je policiju.

Tijekom tučnjave u zajedničkoj prostoriji znatiželju je privlačio Ali al-Basrawi. Obgrlio je svoju torbu i cerio se kao luđak. Taj krhki mladić posve se promijenio otkako je došao u prihvatilište. Pozvao sam ga te večeri da popijemo kavu u mojoj sobi, da provjerim je li sve u redu i da se oprostim s njim. Odlučio je nastaviti dalje prema Finskoj i nisam bio siguran da mu je to pametno.

Predložio sam mu da ode u Njemačku ili bilo koju drugu zemlju u kojoj bi lakše pronašao posao. Te večeri razgovarali smo nadugo i naširoko o njegovim snovima, strahovima i planovima. Rekao mi je da čuje glas svoje majke. Nježno mu se obraćala i dijelila savjete, ali mu je i zamjerala zbog onoga što se dogodilo s njezinom glavom tamo u onoj šumi u Grčkoj. I on je bio zadovoljan što je diktator svrgnut, premda je bio zabrinut jer to možda znači da europske zemlje Iračanima više neće davati azil.

Rekao sam mu da se možda promijeni stanje u Iraku, pa ćemo se vratiti kući svojim obiteljima, ali on me podsjetio na svoju crnu torbu i rekao: “Nemam obitelji, nemam prijatelja i nemam nade. Sve što imam, nosim u ovoj torbi. Nadam se da ću odvesti majku na sigurno i mirno mjesto. Jadna se žena već dovoljno napatila.”

Nemalo sam puta pomislio da ću provesti život pišući o događajima i nadrealnim dogodovštinama koje su me pratile na putu koji sam prošao zajedno s drugim neregistriranim izbjeglicama. To je moja rak-rana i ne znam kako je izliječiti. Bojim se da bih mogao dočekati komičan kraj poput iračkog pisca Khalida al-Hamranija, koji je cijeli život pisao o tržnici pokraj svoje kuće.

Kad su tržnicu sravnili i umjesto nje izgradili stambenu zgradu, Hamrani se ubio, ostavivši iza sebe šest zbirki pripovjedaka, mahom o tržnici. Jednom sam razgovarao s mladim njemačkim romanopiscem o svojim iskustvima u izbjegličkom svijetu i o ideji da sve što sam doživio pretvorim u knjigu.

Kad je na njega došao red da nešto kaže, povjerio mi je da nikad nije napisao ništa značajno, a neuspjeh je pripisao tome što je mlad i nema dovoljno iskustva. Imao sam osjećaj da mi želi reći kako mi zavidi na neobičnim i bolnim iskustvima koja sam proživio. No, umjesto da se osjećam počašćenim zbog njegovih riječi, istinski sam se posramio.

Podsjetio me još jednom koliko sam slomljeno i nevažno biće. Preplavio me sram, poput onog čovjeka kojega je prikazao ruski redatelj Andrej Tarkovski: čovjek doživi nesreću na cesti i izgubi ruku, a dok okupljeno mnoštvo čeka da dođe hitna, čovjek uzme rupčić i stavi ga preko ruke kako je prolaznici ne bi gledali.

Nešto me uvijek tjeralo da napišem priču o Aliju al-Basrawiju, iako je ispunjena tugom i očajem, a sadrži i nekoliko klišeja o Trećem svijetu koji se dodvoravaju zapadnjačkoj publici. Kad god sam razmišljao o priči, potvrdila bi poetsku prirodu lica ljudskosti skrivenog poput dragulja ispod tona trivijalnog životnog smeća. Možda mi je srce otvrdnulo ili se moj um uludo zanosi besmislicama, u nastojanju da jalovim riječima izrazi i ljutnju i zanimanje za užas kroz koji ljudi prolaze, zato što sam pjesnik i živim kao izbjeglica na ovakvome mjestu, u stočnom hangaru

. Kad god sam pogledao stablo ili noću lutao mislima dok me proždirala sumnja, srce bi mi preplavila naivna i djetinja tuga. Mislim da pisanje ne bi trebalo biti sputano banalnim osjećajima koji proizlaze iz ljudskih masa poput vonja znoja iz njihovih košulja jer su svi jednaki, poput niza zahoda. No Alijeva mi se priča uvukla u krv i mnogo sam noći plakao zbog nje. Plakao sam jer mi se srce pretvorilo u kamen i plakao sam zato što je svijet mnogo čišći i ljepši nego što se čini.

Kad je prošle godine Ali al-Basrawi stigao u prihvatilište, nastala je velika pomutnja. Izbjeglice su se grohotom smijale zbijajući šale o tome što bi moglo biti u njegovoj crnoj torbi. Bila je to putna torba u stilu pedesetih godina. Čim je Ali došao, službenici su pozvali policiju, koja ga je uhitila i zadržala tri dana. Onda su ga pustili, ali su mu torbu vratili tek za tri mjeseca. U međuvremenu, pregledali su torbu u laboratoriju u prijestolnici, a voditelj prihvatilišta ostao je bez riječi kad je čuo da su mu je vratili sa svime što je bilo u njoj kad su ga odveli.

Tijekom devedesetih, Ali je živio sa sedmoricom braće, koji su svi bili stariji od njega, u jednoj od bijednih četvrti Basre. Otac mu je radio kao noćni čuvar u nekoliko trgovina u centru, a majka je, kao i većina iračkih žena, bila stvorenje na koju su se okomile sva nepravda, tuga i surovost ovoga svijeta. Bila je žrtva muškoga svijeta lišenog nade. Proživi jedan dan u koži iračke majke i zaboravit ćeš da Bog postoji.

Možda to djeluje kao naivna i romantična izjava, ali kad bi skrivena kamera pokazala svijetu kakve se sve gadosti događaju u domovima iračkih žena, onda bi i kamen progovorio da osudi i prokune taj pakao. Alijeva braća naslijedila su očevu naviku da sve poteškoće i nedaće siromaštva svale na majčina pleća. Tukli su je iz suludih razloga, a majka je korila Boga što joj nije podario kćer da joj pomogne oko kuće i suosjeća s njom. Ali nije mogao samo tako zaboraviti dan kad je njegov najstariji brat tukao tu jadnu ženu tako dugo dok se nije onesvijestila, samo zato što ga je zaboravila probuditi kako bi otišao na tržnicu potražiti posao.

Majčin jedini odgovor na to silno nasilje i uvrede bio je da sjedne pokraj starog ormara i plače, preklinjući svece da je spase od grijeha. Ali je tada bio tek dječak, a majka bi ga zagrlila i ridala. Grlila je dijete koje će je vjerojatno mlatiti kad odraste.

Kad bi se umorila od plača, kaže Ali, uzela bi svoju malu torbu iz ormara, jedino što je posjedovala – staru putnu torbu s drvenim češljem, zrcalom, slikom imama Alija, Kuranom umotanim u zelenu krpu i crno-bijelom fotografijom na kojoj mlada sjedi s ocem na dokovima. Skinula bi crni šal s glave i češljala sijedu kosu kao mahnita punih sat vremena, pjevušeći staru pjesmu o ljubavi prema majci. No, možda je netko među đavlima u raju konačno uslišio njezine molitve da je poštedi takvoga života, jer je nenadano umrla od moždanog udara, a nakon njezine smrti, Ali je još godinama čekao da se osveti braći i ocu, onoj hrpi govana koja sada paralizirana sjedi u invalidskim kolicama.

Ali je godinu dana sve pomno i potiho planirao. Najprije je odlučio pobjeći u Iran. Otišao je u majčinu sobu, uzeo njezinu torbu i išuljao se. Prijatelj Adnan čekao ga je u dnu ulice s pijukom i lopatom u vreći. Dvojica prijatelja pripalila su cigarete i uputila se prema groblju. Bila je vedra noć, mjesečina moćna poput Alijeva straha obasjavala je grob dok su kopali. Krpicom od narančaste tkanine, Ali je očistio majčine kosti i stavio ih u staru torbu.

Ali je uzeo torbu sa svojom majkom i pobjegao u Iran, sretan što ostavlja osvetu iza sebe. Zamišljao je kako će svi problijedjeti u čudu kad otkriju što se dogodilo. Nije se odvajao od torbe s kostima ni kad je sljedeći put bježao preko planina sve do Turske.

Spavao je u dolinama s ostalim izbjeglicama, čvrsto grleći torbu, s ljubavlju i obožavanjem. Njegova čudna torba i način na koji ju je opsesivno čuvao izazivali su podsmijeh i sprdnju, ali nije se obazirao na to i nikome nije povjerio tajnu torbe. Radio je godinu dana u Istanbulu u tvornici balona kako bi mogao nastaviti svoj izbjeglički put i tijekom tih godinu dana Ali je svake noći majci pričao o dalekoj zemlji koju će odabrati za spokojan život i o tome kako želi započeti iznova i zaboraviti sve muke.

No, Ali nije mogao samo tako prihvatiti što je zapravo učinio. Često bi se sav naježio ili ga je probadalo u želucu kad je razmišljao o tome. Strah od nepoznatog, pomiješan sa žaljenjem, morio mu je dušu.

Prije nego što su se najoštriji zimski dani okomili na Istanbul, Ali se dogovorio s krijumčarem da pješice prijeđu tursko-grčku granicu. Zima je najbolje doba za prelazak granica, zato što se granični policajci ulijene i ne odlaze u redovite dnevne patrole. Alija je zabrinjavao prelazak rijeke, no krijumčar ga je uvjerio da će u čamcu biti dovoljno mjesta za sve, jer nije se moglo plivati kroz tako hladnu vodu.

Za svaki slučaj, Ali se opskrbio plastičnim vrećicama i njima omotao majčine kosti. Uzalud je strahovao, jer krijumčar ih nije natjerao da preplivaju rijeku, kao što se čuje u pričama o pokvarenim krijumčarima. Umjesto toga, šuma se pokazala kobnom za Alija, jer tamo se odigralo to što mu progoni savjest i gura ga u duboku depresiju.

Čim se skupina zaputila u šumu prateći krijumčara u stopu, pojavili su se granični policajci i počeli po njima pucati i vikati im da stanu. Krijumčar im je rekao da trče za njim što brže mogu. Pobjegli su među drveće i sklonili se u tamnoj šumi, a grane su ih šibale po licu i derale im kapute. Ali je dao petama vjetra držeći torbu čvrsto uza se i pratio je krijumčara kako se ne bi izgubio. No zabio se u drvo, pao na leđa, a kosti njegove majke razletjele su se na sve strane u mrklom šumskome mraku. Krvave glave, prestravljen i zbunjen, Ali je četveronoške skupljao razbacane kosti.

Pažljivo je opipao kosti prije nego što ih je spremio u torbu. Obrisao je krv s očiju i odvukao se dalje, dok su se u daljini derali graničari.

Nekim čudom, skupina je umakla graničarima, zahvaljujući bistrom i iskusnom krijumčaru koji je poznavao šumske puteve, iako su se mlad Iranac i Kurd izgubili i možda su ih uhvatili. Ostali su sigurno došli do glavnoga grada, Atene, i krijumčar ih je prepustio starome Grku da ih prebaci morem do Italije.

Dok je Ali boravio u Ateni u kući za ilegalne izbjeglice, provjerio je što mu je u torbi. Majčine kosti, zrcalo, drveni češalj, imamova slika i Kuran bili su na mjestu, ali nedostajala je njezina glava, koja se nekad prislanjala uz njegove obraze dok je majka gorko jecala i natapala ih suzama...

Ali će sigurno odnijeti svoju torbu s kostima na neko sigurno mjesto gdje ih može zakopati, na mjesto koje nitko drugi ne može pronaći, i možda će samo on čuti jednu od pjesama koje je pjevušila njegova majka, majka čija je glava nestala u onoj šumi.
HASSAN BLASIM (IRAK/FINSKA) pjesnik je, filmaš i autor kratkih priča. Rođen je 1973. u Bagdadu, studirao je na tamošnjoj Akademiji filmskih umjetnosti, a njegova dva filma Gardenija (scenarist i redatelj) i Ilovača (scenarij) proglašena su najboljim ostvarenjima na Filmskom festivalu u Bagdadu. Godine 1998. napustio je Bagdad i otišao u Sulejmaniju, u irački Kurdistan, gdje je nastavio snimati filmove, uključujući dugometražnu dramu Ranjena kamera, pod pseudonimom Ouazad Osman iz straha za život svoje obitelji, koja je ostala u Bagdadu pod diktaturom Sadama Huseina. Godine 2004. odlazi u Finsku i otad radi za Finsku televiziju kao autor kratkih i dokumentarnih filmova. Priče su mu objavljene na web stranici www.iraqstory.com, a njegovi eseji o filmu uvršteni su u Cinema Booklets (Emirates Cultural Foundation). Prva priča na engleskom jeziku objavljena je u zbirci Medinah: City Stories from the Middle East (Comma Press, 2008). Blasimova prva zbirka kratkih priča, The Madman of Freedom Square (Comma Press, 2009) prevedena je na pet jezika.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook