Potresne priče roditelja u borbi protiv institucija za dobrobit svoje djece

U oba je slučaja riječ o sukobu roditelja nakon razvoda, i u oba najveću cijenu plaćaju oni ni krivi ni dužni - njihova maloljetna djeca. A institucije, umjesto da pomognu - jasno, cijelu priču čine još mučnijom.

Pročitajte i ovo Demografske mjere U Hrvatskoj se rodilo najmanje djece u povijesti, a što radi država? "Nije to jednostavan zadatak" Veliki problemi malih ljudi Ovo je postalo opasno igralište za djecu: Okrutniji su i nasilniji nego u stvarnom svijetu

Jednome je supruga otišla s obitelji u Srbiju, iako po nagodbi nije smjela. A drugoj se sudi za otmicu djeteta jer je pobjegla od nasilnog nevjenčanog supruga. U prvom slučaju se institucije ne mogu odlučiti je li mjesto Darda u Srbiji ili Hrvatskoj, a u drugom slučaju je u rekordnom roku potvrđena odluka suda u Italiji bez uvažavanja mišljenja vještaka.

"Otišla sam autom, bilo je jako teško. Bila sam stvarno iscrpljena i bilo je stašno prolaziti kroz to. Sjela sam u auto s jednim kuferom punim stvarima djeteta. Došla sam na aerodrom, tu me čekala prijateljica i njegov poslovni partner, ukrcala sam se na avion i došla kući", na rubu plača objašnjava Nina Kuluz. "Vrijeđao me, gađao predmetima dok sam dojila dijete, dok mi je bilo u naručju, prijetio mi, gurao me u zid, zavrtao ruke. Uskraćivao mi je i novac jer je htio, po njegovim riječima, da osjetim koliko ovisim o njemu. Govorio mi je da nisam sposobna za ništa, da sam samo prazna kutija koja je rodila dijete."

Svog supruga Alesandra samo je jednom prijavila policiji, prije ni poslije za to nije imala hrabrosti. Nakon silnog zastrašivanja je imala osjećaj da joj neće biti spasa ako sazna. Tada se odlučila na bijeg sa svojim jednogodišnjim sinom. Poslovni partner njezinog supruga joj je čuvao dokumente da ih on ne sakrije, jer već jednom je to učinio. Napravila je putni list za dijete, a prijateljica koja je radila u turističkoj agenciji joj je poklonila avionsku kartu, jer sama nije imala novaca. Dolaskom kući u Split zapravo sve počinje.

Suprug ju je tužio za otmicu i pokrenuo postupak za skrbništvo. Ona s druge strane razloge bijega prijavljuje Centru za socijalnu skrb. Taj dokument je nestao, već na prvom ročištu nisu ga mogli pokazati.

U međuvremenu je sud u Italiji presudio da dijete pripada ocu. Odluka je postala pravomoćna te se sve seli na splitski Općinski sud. Općinski sud po kratkom postupku odlučuje da se dijete treba vratiti u Italiju. Županijski, međutim, predmet vraća, jer nisu obavljena vještačenja nad roditeljima i djetetom.

"Čini mi se da se u ime nekakve pravde vrši velika nepravda", misli tako Ivan Urlić. Jedan je od troje stručnjaka koji su proveli vještačenje. Sudu su predočili isto mišljenje - dijete treba ostati s majkom, sve ostalo bila bi teška trauma.

U ovom slučaju, međutim, Sud se isključivo vodio postupcima majke. Koji su, i sama je svjesna, bili protuzakoniti. Bijeg iz  Italije potom i u Bosnu na 4 godine, dok Ustavni sud nije odlučio da se dijete treba vratiti ocu. Bila je i 7 dana u zatvoru, a danas čeka ovrhu nad djetetom. Zakazana je za 27. lipnja. Dvije su već odgođene.

Sud i socijalna skrb donijeli su zaključak da otac nije ispunio uvjete da odvede dijete, da nije ostvario tople odnose i da nema roditeljske kapacitete. Dijete i dalje viđa oca, a Nina tvrdi da mu se on ne posvećuje. Snimala je i razgovore u kojima sin plače, jer ne može biti s ocem, zbog čega je zaradila i prijavu. 

Nini se u Italiji sudi zbog otmice. Na zadnjem ročištu bivši partner rekao je da je za dobivanje skrbništva potplatio hrvatske institucije s 320 tisuća eura. To su prenijeli i talijanski mediji, a indirektno je potvrdila i hrvatska konzulica koja je bila tamo.

Zašto je Centar izgubio prvu prijavu majke, zašto Sud nikada nije razgovarao s djetetom, zašto su ignorirana mišljenja vještaka i zašto se inzistira na ovrsi? U ovom slučaju mnogo je nejasnog i samim stručnjacima.

Sina nije vidio godinu dana

U drugoj tužnoj priči imamo roditelja koji uz nekoliko fotografija i mali mornarski kompletić, nema ništa drugo od vlastitoga sina. Nije ga vidio godinu dana, a i tada samo na 45 minuta. Dario Pulin s bivšom nevjenčanom suprugom, prije godinu i pol postigao je nagodbu o skrbništvu nad četverogodišnjim djetetom.

"Bojim se da će me dijete zaboraviti. To mi je najveći strah. Moje dijete mi je sve! Oprostite...", kroz suze govori Dario. "Za postizanje sudske nagodbe dala je adresu za postizanje sudske nagodbe da će živjeti u Dardi kraj Osijeka i boraviti tu s djecom na neograničeno vrijeme. Da ću ja s djetetom, svaki mjesec, prvi petak u mjesecu ići gore i uzeti dijete da boravi kod mene osam dana", kaže Dario.

Izrazio je i bojazan pred Sudom, da bi bivša partnerica mogla pobjeći kod roditelja u Srbiju. Na upit sutkinje i odvjetnika ona je rekla: "Nikad nisam mislila, ni ne mislim sada, da idem negdje s djetetom", poslije četiri dana je pobjegla. I umjesto u Dardu, otišla je u Srbiju, za što je trebala zatražiti pismeni pristanak oca. On podnosi kaznenu prijavu, koju DORH odbacuje.

"S obrazloženjem da se Darda nalazi u Srbiji, iako je to mjesto kraj Osijeka 15 kilometara, da sam ja bio upoznat da će moje dijete živjet u Dardi i da sam se s tim složio. Cijeli predmet se okrenuo naopačke, jer kad bi Darda bila u Srbiji onda bi obrazloženje bilo u redu, ali Darda je u Hrvatskoj i to je čisto odvođenje djeteta preko granice, otmica", kaže Dario.

Prijavu odbacuje i županijski Sud, ali isto ne zna gdje se nalazi Darda. Jer najprije navodi da je u Hrvatskoj, a potom u Srbiji. Srbija nije bila spomenuta nigdje tokom nagodbe.

Aljkavostima institucija ovdje nije kraj. Sud i DORH navode da Dario nije plaćao alimenticiju bez da su to uopće provjerili. Izigran od strane institucija u koje bi trebao imati povjerenja, pokušao je ljudski apelirati na sve propuste. Uzalud.

"Kažu - moja greška. Napravio sam grešku. Ako hoćete pokrenite novi sudski postupak - i samo se digla i otišla", komentira Dario. To je i učinio. S kompletnom dokumentacijom koju je DORH morao i ranije pregledati. Sada nakon što su priznali sve nelogičnosti mora čekati šest mjeseci da se nešto napravi.

Jedini mu je, kaže, cilj da sina vrati u Hrvatsku i da ga počne redovito viđati.

Slučajevi Nine i Daria, naoko slični, ali ipak različiti . U oba se s pravom postavlja pitanje doživljavaju li se djeca u ovakvim situacijama samo kao broj predmeta ili kao živa bića s osjećajima? U oba slučaja svojim se radom institucije definitivno nisu proslavile.