Dramatičan let od prije 33 godine: Bez navigacije, kroz maglu i mrak do prvog MiG-a za Hrvatsku

Početkom 90-ih, država Jugoslavija, u kojoj je Danijel Borović bio pilot ratnog zrakoplovstva, dramatično se i krvavo raspadala. Kao i neki drugi Hrvati poput Rudolfa Perišina koji je jugoslavenskim MiG-om 21 odletio u Austriju jer nije htio sudjelovati u JNA uništavanju Slovenije i Hrvatske, i Borović je razmišljao o prebjegu u Hrvatsku.

On i njegovi kolege piloti i Hrvati dobivaju uputu od hrvatskog vodstva da ostanu što dulje u vojnoj bazi Željava kod Bihaća kako bi mogli dojavljivati aktivnosti Jugoslavenske narodne armije, Ratnog vazduhoplovstva i protuvazdušne obrane. 

 S istog mjesta dolazi apel da ako je ikako moguće, da u tom bijegu iz JNA koriste neki borbeni lovac, jer Hrvatska je u to doba raspolagala samo poljoprivrednim i sportskim zrakoplovima.

Za Danijela Borovića to nije bio nimalo lak zadatak jer su svi Hrvati bili pod posebnom prismotrom Kontraobavještajne službe JNA od Perišinovog bijega. Borović im je bio osobiti trn u oku jer je vješto izbjegao svaki borbeni let za vrijeme rata u Sloveniji.

Par mjeseci Borović i drugi nisu imali pravo na letenje, no konačno su mu ga vratili, ali isključivo u ulozi nastavnika. Informacije iz Zagreba su bile da taj let, ako ga misli izvesti, mora biti 10 do 15 dana nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, 15. siječnja 1992. godine.

Borović je pokrenuo plan. U Zagreb je dojavio da će letjeti od Bihaća do aerodroma Pula. Važno je bilo da hrvatska strana zna da će to biti on da ne zapuca na njega, kao i tajnost toga gdje će sletjeti kako JNA ne bi uništila aerodorm na koji sleti. Ono što mu je bila najbitnije je da mu u isto to vrijeme i obitelj, žena i sin, budu sigurno prebačeni u Hrvatsku iz Bihaća.

4. veljače 1992.

Na današnji dan, prije 33 godine, ukazala se prilika. U 14 sati dojavljeno je Borovićevoj obitelj da oni počnu sa svojim bijegom. On je imao zakazanu vježbu noćnog leta u 17:05 kada je trebao poletjeti, a onda se odvojiti od vođe leta i najkraćim putem doletjeti do Pule oko 17:20, trenutak prije mraka.

Na Borovićevu žalost, cisterna s gorivom je kasnila, a on je poletio u 17:33, a vrijeme se u međuvremenu pogoršalo, pa je let preko Like i prijevoja Vratnik otpao. No, Borović nije planirao odustati. Iskoristio je trenutak kada se njihovoj formaciji priključivao zrakoplov koji je poletio 5 minuta iza njega sa Željave i kojim se morao baviti časnik za navođenje. Borović je izveo manevar prevrtanja, tako da je okrenuo avion na leđa i naglo se spustio prema vrhovima planina koje je i u sumraku dobro vidio zbog snijega na njima, a i jer je htio proći ispod radara s Ličke Plješivice.

Brzinom manjom od zvuka letio je do Zadra, a onda je planirao skrenuti u smjeru Cresa i od tamo do aerodoroma u Puli. To zvuči jednostavnije nego je uistinu bilo, jer let je kasnio, uhvatio ga je mrak, promijenio je putanju leta, nije mogao ni sa kim na hrvatskoj strani komunicirati, nisu postojala zemaljska radionavigacijska sredstva, a najgora stvar je bila jaka sumaglica, kao i noć koja je bila mrklija nego bi inače bila jer je zbog rata na snazi bilo zamračivanje obale. 

Borović se tada mogao pouzdati samo u osnove navigacije - kurs, brzinu i štopericu - te svoje letačko iskustvo. Nažalost, sumaglica i zamračenje bili su takvi da je lutao Sjevernim Jadranom i Kvarnerom, ne uspjevši uopće uočiti oveliku Rijeku koja mu je trebala biti orjentir prema Puli.

Borovićeva situacija postala je, blago rečeno, očajna. Aerodorom u Puli također je bio zamračen, a prema dogovoru samo je pista gdje je trebao sletjeti smjela biti osvjetljena s farovima par kamiona. Letjevši kroz mrak, na slijepo, iznad Kvarnerskog zaljeva, Borović razmišlja o katapultiranju, jer mu je goriva ostalo još samo za 10-ak minuta leta.

I u tom trenutku, dok je nade bilo možda i manje od kerozina u spremniku MiG-a 21, Danijel Borović ugledao je slabo treperavo svjetlo u daljini iznad ruba kabine zrakoplova. Nagnuo je jače avion u tom smjeru i konačno ugledao farove kamiona. Namjestio je avion u smjeru svjetlosti farova i počeo sa sletanjem.

Kamioni su samo početak piste osvjetljavali, a on ih je brzo preletio, nastavivši se spuštati s 300km/h na sat u crnilo, bez da uopće vidi pistu ispod sebe na koju slijeće, a kamoli da vidi koliko je piste još ostalo. U vjerojatno najnapetijem trenutku cijele večeri, koji je trajao cijelu vječnost, kotači MiG-a konačno se zaškripali na pisti i Danijel Borović uspješno je sletio na zamračeni pulski aerodrom.

Tako je 4.veljače 1992. okončana slabo poznata, ali jedna od najspektakularnijih  akcija iz Domovinskog rata, nakon koje je Hrvatska konačno posjedovala i borbeni avion za uspostavu lovačke avijacije Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

Pročitajte i ovo Jadrolinijina nesreća Nagodba o odštetama obiteljima poginulih pomoraca: "Imali smo zahtjev i mi smo na njega odgovorili"

Pročitajte i ovo Nakon sastanka Plenković presjekao: Vlada smjenjuje cijelu Upravu Jadrolinije