'Nisam bio ranjen, nisam oglupio i nije me šrapnela opalila. I u tome zapravo i jest štos!'

Bloger Pravednik, i sam branitelj, napisao je pismo nepoznatom ministru branitelja. Pismo prenosimo  u cijelosti:

Pročitajte i ovo 33. obljetnica Diljem Hrvatske zazvonila crkvena zvona u spomen na žrtve Vukovara: Evo kako je sve izgledalo Dan sjećanja Vukovar u brojkama: Grad je 87 dana branilo 2500 osoba, najmlađe poginulo dijete imalo je samo šest mjeseci

Dragi ministre,

kada je '91. počeo rat, imao sam 30 godina. Ženu, dvoje djece, karijeru u usponu. Otišao sam lijepo i prijavio se u ZNG. Dobio pušku i dvije zelene majice kratkih rukava i maskirne hlače. Za ostalo sam se kasnije snašao sam.

Tisuću sto-dvjesto dana kasnije, vratio sam Heklera, streljivo, bombe, dva kompleta odore, kompletnu ostalu opremu i otišao doma. U međuvremenu su mi pokačili neke čvarke i nešto me školovali, al' to sad nema veze. Budući da sam u međuvremenu dao otkaz u poduzeću, počeo sam tražiti posao, našao neki honorarni nakon par mjeseci i od tada radim. Ne na tom poslu, na nekom drugom, stalnom, a taj sam dobio jer sam bio najbolji na natječaju, al' ni to nema sad' veze. To tek kao uvod.

'Nisam tražio ništa'

Od države nisam nikada tražio ništa, sama je dala što je mislila da treba. Kupio sam '99. na kredit polovni auto za deset tisuća eura, a na to sam platio samo 20% poreza i carine, jer sam imao braniteljsku olakšicu. Sada toga više nema. Kuću smo iste godine kupili tako da smo prodali stan koji je mater dobila u mračna komunistička vremena i podigli još jedan kredit za doplatiti malo i tako… Dobio sam od države dionica u vrijednosti 12.000 kuna i to prodao 2009. da popravimo krov.

Sin je upisao fakultet redovno, besplatno, nije trebalo nositi braniteljsku potvrdu, a prijateljev sin je donio braniteljsku potvrdu, ali ništa nije vrijedilo jer klinac nije prešao prag. Znate, suprotno uvriježenu mišljenju, braniteljska potvrda kod upisa klinca na faks vrijedila je samo onda ako je klinac ionako prešao prag. Fora je u tome jel' studirao uz plaćanje ili bez. No bez praga – nije bilo upisa (to za one koji misle da je to moglo samo onako).

Odlaskom u mirovinu dobiti ću zagarantiranih 2300 kuna, jer će mi moja mirovina biti manja od te, zagarantirane braniteljske. A kad umrem, država će me pokopati. Dobit ću lijes, tri puta po tri ćorka u zrak, a ženi će dati zastavu sa sanduka.

'Imao sam sreće'

I to je, uglavnom, sve. Nisam bio ranjen (nisam prijavio, bilo je nešto sitno), nisam oglupio i nije me šrapnela opalila u kacigu. Ništa od toga. Imao sam sreće. I u tome zapravo i jest štos!

Jer izjednačavati branitelje koji nisu dobili po piksi s braniteljima koji su invalidi Domovinskog rata nije pravilno ni pravedno. Oni su žestoko nastradali, ostali nepokretni, bez ruku, nogu, očiju… ne mogu raditi, treba im skrb, boli ih i duša i tijelo. U mirovini su i trebaju novac, pažnju, njegu i čast. Stanove, medicinska pomagala, automobile. Mi ostali nismo invalidi. Radimo i u mogućnosti smo za sebe skrbiti sami.

I zato budite oprezni! Kada govorite o pravima branitelja i o zahtjevima ljudi iz šatora u Savskoj, mislite na to da zahtjevi koje upućuju nemaju veze sa svim braniteljima iz Domovinskog rata. Imaju veze sa penzionerima i invalidima Domovinskog rata. Traže oni koji su već dobili. Nismo dosta dali. Trebaju još.

Pa dajte im onda, u čemu je problem? Razlučite prave od lažnih invalida i pravima dajte sve što traže. I neka onda maknu tu sramotu od šatora i pođu doma. A mi ostali dobili smo zadovoljštinu time što smo pomogli obraniti zemlju koju volimo, u kojoj živimo i u kojoj ćemo i umrijeti.

Mi ostali, zapravo, ne tražimo ništa. Za nas vam ne treba ni lipe. Mi smo se naplatili ponosom.

Ostale postove blogera Pravednika čitajte na Blog.hr-u.