Euro nakon 10 godina na testu istine

Prije točno 10 godina, 1. siječnja 2002. godine, građani 12 zemalja EU-a počeli su mijenjati svoje marke, franke, lire, pesete, drahme za novčanice i kovanice jedinstvene valute eura, koji je kao obračunska jedinica uveden tri godine ranije u siječnju 1999. godine.

Sljedeće dva mjeseca, do 1. ožujka 2002. godine u optjecaju su uz euro još mogle biti i nacionalne valute. U eurozoni tada je bilo 12 zemalja - Austrija, Belgija, Finska, Francuska, Grčka, Irska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal i Španjolska. Prva zemlja koja se kasnije priključila eurozoni bila je Slovenija, 1. siječnja 2007. godine, godinu dana kasnije ušle su Cipar, Malta, 1. siječnja 2009. ulazi Slovačka, a Estonija 1. siječnja 2011.. U današnjih 17 članica eurozone živi 332 milijuna stanovnika.

Prema podatcima Europske središnje banke, sredinom 2011. godine u optjecaju je bilo 14,2 milijarde novčanica, i 95,6 milijardi kovanica ukupne vrijednosti blizu 870 milijardi eura.

Pročitajte i ovo Ogorčeni novim mjerama 'Barbarske mjere': Bijesni Grci blokirali ministarstva 'Podgrijan' optimizam Borba za eurozonu: Burzovni indeksi snažno narasli

Sve dobro funkcioniralo do dužničke krize

Iako je na samom početku bilo kritičkih glasova da monetarna unija ne može opstati bez ekonomske i fiskalne unije, stvari su dobro funkcionirale sve do izbijanja dužničke krize u perifernim zemljama eurozone.

Euro je sa sobom donio makroekonomsku stabilnost, nisku inflaciju, ukinuo troškove vezane uz zamjenu valuta, olakšao prekograničnu trgovinu te omogućio potrošačima jasnu usporedbu cijena u zemljama eurozone.

Financijska kriza, započeta 2008. godine u Sjedinjenim Državama, proširila se i na Europu, koja se onda pretvorila u ekonomsku i donijela recesiju, koja je na površinu iznijela dužničke probleme. Dužnička kriza krenula je iz Grčke 2010. godine kada se otkrilo da je stvarni proračunski manjak puno veći od službeno prikazanog. Kasnije se otkrilo da je Grčka i pri ulasku u eurozonu krivotvorila statističke podatke o deficitu i javnom dugu.

Kriza se kasnije proširila na Portugal i Irsku i ozbiljno uzdrmala Italiju i Španjolsku, a sada prijeti i Francuskoj. Od početka 2010. godine, europski čelnici održali su niz 'povijesnih' i 'sudbonosnih' summita, dva puta dogovorili program pomoći Grčkoj, upostavili privremeni krizni fond koji je trebao pomoći da se kriza s Grčke ne proširi na druge perifirne članice eurozone, ali za sada ništa od toga nije dalo očekivane rezultate. Kriza je do sada posredno ili neposredno dovela do odlaska šest premijera - Giorgosa Papandreua u Grčkoj, Silvija Berlusconija u Italiji, Jose Luisa Rodrigeza Zapatera u Španjolskoj, Briana Cowena u Irskoj, Jose Socratesa u Portugalu i Ivetu Radičovu u Slovačkoj.

Euro ogolio slabiju produktivnost

Euro je, s jedne strane, omogućio slabijim gospodarstvima u eurozoni da se jeftinije zadužuju, pa su tako jedno vrijeme kamate na grčke obveznice bile neznatno veće od onih koje je plaćala Njemačka, ali je, s druge strane, zajednička valuta dokinula mogućnost da se postupnim obezvrijeđivanjem nacionalne valute održava konkurentnost vlastitog gospodarstva, čemu je pribjegavalo više zemalja poput Italije ili Španjolske. Euro je naprosto ogolio slabiju produktivnost i neracionalnije ponašanje i poslovanje u pojedinim južnim članicama eurozone u odnosu na sjeverne članice. Gospodarsko zaostajanje nadoknađivalo se jeftinim zaduživanjem, što je i dovelo do sadašnje krize. Danas nisu rijetki ni oni koji tvrde da tako različite zemlje ne mogu uopće ni biti dijelom istog valutnog područja.

Potragu za odgovorom na sadašnju situaciju diktira najsnažnija zemlja eurozone Njemačka, koja inzistira na financijskoj disciplini i proračunskoj ravnoteži kako bi se najprije zaustavio rast dugova, a kasnije postupno smanjivala razina zaduženosti i tako uklonio glavni razlog sadašnjih problema. U tom pravcu ide i dogovor postignut na summitu 9. prosinca da se zasebnim međuvladinim ugovorom uvedu stroga pravila s gotovo automatskim kaznama za one zemlje koje iskoče iz zadanih okvira. Izrada toga ugovora trebala bi biti dovršena do kraja siječnja, a potpisivanje do početka ožujka, a stupio bi na snagu nakon što ga ratificira devet članica eurozone.

No, mjere proračunske štednje smanjuju potrošnju što izravno utječe na gospodarski rast, a bez rasta nema ni smanjenja dugova tako da se stvara začarani krug iz kojeg se sada ne nazire izlaz. Osim toga, zdrava fiskalna politika dugoročni je odgovor, a eurozoni sada treba kratkoročno rješenje kako bi se izbjegao kolaps.

Najvažnije ukloniti nepovjerenje financijskih tržišta

Kratkoročno gledajući, sada je najvažnije ukloniti nepovjerenje financijskih tržišta da će prezadužene članice eurozone moći servisirati svoje dugove, zbog čega se investitori sve teže odlučuju za kupovinu obveznica tih zemalja, tražeći sve veće premije osiguranja i kamate, što dodatno pojačava dužnički teret.

Stoga, raste pritisak na Njemačku i na Europsku središnju banku da pokažu solidarnost s prezaduženim zemljama kako bi investitori bili sigurni da njihova ulaganja u dugove tih zemalja neće biti izgubljena. Ali, Njemačka i dalje spominje samo disciplinu, iako ima naznaka da bi Berlin mogao popustiti nakon što se novim ugovorom osigura odgovorno ponašanje svih članica.

Uvođenjem eura prilično je profitirala Njemačka, iako je jedinstvena valuta samo jedan od razloga za uspjeh njemačkog gospodarskog modela temeljenog na izvozu. Njemačka izvozi proizvode s visokom dodanom vrijednošću, a oko 40 posto toga izvoza završava u zemljama eurozone, a 20 posto u ostalim članicama Europske unije. Oko tri milijuna radnih mjesta u Njemačkoj ovisi o izvozu u eurozonu, a 4,4 milijuna o izvozu u cijelu Europsku uniju.

Njemačka na vrijeme provela reforme

S druge strane, Njemačka je na vrijeme provela reforme bez kojih ni euro ne bi imao ni blizu učinak kakav je imao. Još 2003. godine vlada kancelara Gerharda Schroedera postigla je dogovor sa sindikatima o ograničavanju rasta plaća kako bi se sačuvala radna mjesta, kojima je prijetila delokalizaciija u treće zemlje. Nijemci su zatim pomicali postupno dob za odlazak u mirovinu, smanjivali naknade za nezaposlenost i socijalna davanja, čime su smanjili pritisak na gospodarstvo i povećali njegovu konkurentnost. Međutim, njemačko je gospodarstvo bilo najjače u Europi i s njemačkom markom.

Prema tvrdnjama mnogih, Nijemci su odustali od marke, simbola njihova poslijeratnog gospodarskog uspjeha, na inzistiranje Francuske koja je, pribojavajući se snažne Njemačke i njezine nacionalne valute, svoj pristanak na njemačko ujedinjenje uvjetovala uvođenjem eura.

>> Gospodarska kriza u 2011. 'poljuljala' svijet, euro teško preživio godinu

Danas, deset godina poslije, neki tvrde, poput bivšeg nizozemskog povjerenika u Europskoj komisiji Fritsa Bolkesteina da je 'raspad eura neizbježan, jer je preveliki jaz između sjeverne Europe, koja vjeruje u proračunsku disciplinu i sredozemnih koje bi htjele političko rješenje za ekonomske probleme'.

S druge strane, predsjednik njemačke središnje banke Jens Weidman odbacuje glasine da se Njemačka potajno sprema na povratak na marku. 'Nema plana B, u podrumima Bundesbanke nema strojeva za tiskanje novca', kaže Weidman. (Hina)