Laufer, George Benson, Basement Jaxx i Ian Brown

Laufer 'The Best Off' – Ocjena: 10/10
(Dallas Records, (1994.) 2009.)

Pročitajte i ovo New York odao počast žrtvama '11. rujna' Arena Zagreb, 20. rujna George Michael prvi put dolazi u Hrvatsku

Početak devedesetih bio je istinski reboot domaće kulture. Sve što je postojalo do tada bilo je napravljeno pod okriljem Jugoslavije koja se raspadala. Nove okolnosti stvorile su novu scenu. U glazbi (bar u onom urbanom segmentu) su se tada paralelno razvijale dvije struje: oni koji su stvarali na engleskom jeziku i koji su naivno računali da u tom trenutku pripadamo zapadnom svijetu koji će nas automatski i prigrliti, i onaj dio scene koji je djelovao na materinjem jeziku, bez obzira na skučenost, ili bolje rečeno: ne postojanje glazbenog tržišta u ratnim uvjetima.

Jednako 'uspješni' bili su i jedni i drugi. Koprivnički Overflow i zagrebačka Anesthesia su bili jednako cijenjeni kod publike kao vinkovačke Majke i Hladno pivo iz Gajnica. Prvi su već tada imali veteranski status obzirom da su objavili drugi studijski album 'Razdor' unutar T.R.I.P. Recordsa – podetikete Aleksandra Dragaša unutar Croatia Recordsa, a drugi su se tek predstavili debi albumom 'Džinovski'.

No grupa koja je odnijela nadmoćnu pobjedu u korist hrvatskog jezika naspram engleskog u domaćem glazbenom prostoru bila je Laufer. Nakon 'The Best Off'-a diskografi su imali solidne adute za otkantavanje svih nadobudnih glazbenika koji su donijeli svoj demo na preslušavanje na engleskom jeziku. Laufer je bio prvi bend iz subkulturnog miljea koji je postigao zvjezdani status. 'Moja voda', 'Svijet za nas', 'Lopov Jack', bile su pjesme koje se nisu prestale vrtjeti u eteru te 1994. i 1995. godine. Damir Urban postao je pjevačka ikona, a Laufer su proglašeni hrvatskim Pearl Jamom.

Samo što u cijeloj priči zaslugu za guranje Laufera u domaći medijski prostor je imalo par entuzijasta iz tadašnjeg Hit Depoa, kao i Dubravko Jagatić koji ih je kao radijski DJ neumorno vrtio iz dana u dan na jednoj sada već odavno ugašenoj zagrebačkoj radio postaji.

U diskografskom smislu, potencijal Laufera je otkrio tadašnji slovenski nezavisni i za hrvatske prilike nepoznati izdavač Corona, dok je domaći diskografski div Croatia Records, godinu dana prije odbila Laufer. Odnosno to je u tadašnjem programskom sektoru učinio biser domaće diskografije Vojno Kundić, o kome poglavlje o tome koga je sve i uz koje obrazloženje odbio, a koga otkrio u svojoj karijeri tek treba biti napisano u nekom novom tumačenju domaće glazbene povijesti.

Legenda kaže da je Kundić preslušavajući pjesmu 'Moja voda' rekao pjevaču Damiru Urbanu i gitaristi Vladi Simčiću kako osjeća njihov entuzijazam, ali da je ta pjesma daleko od hita, da bi za ni manje od godinu dana nakon toga ista ušla u kolektivnu memoriju svakoga tko je u to vrijeme slušao radio.

Isti taj Vojno Kundić je svojevremeno odbio i Psihomodo Pop iz tadašnjeg Jugotona, tražeći od benda da pod hitno promijeni ime, jer Psihomodo Pop je nešto što 'običan' slušatelj ne može zapamtiti.

Kraljevski tretman koji je Croatie Records njeguje prema Lauferu od drugog albuma 'Pustinje', pa sve do nastavka suradnje s Damirom Urbanom do današnjeg dana, se može stoga smatrati kao i svojevrsnim posipanjem pepela zbog katastrofalne odluke u slučaju 'The Best Off'-a.

Album je svojevremeno upravo zbog toga što ga je objavio mali slovenski nakladnik, imao puno manju tiražu (iako je i ta bila zavidna) na hrvatskom teritoriju, nego što bi ga imao da ga je kojim slučajem objavio domaći major diskograf poput Croatia Recordsa, a slična sudbina ga je pratila i do trenutka ponovnog objavljivanja od strane Dallas Recordsa.

Dakle ključni album domaće diskografije se nije mogao pronaći baš na svakom koraku, već obično u polu-specijaliziranim CD shopovima kojima je važnija kvaliteta od kvantitete ponuđenih naslova.

Reizdanje prvog albuma Laufera na vinilu hvalevrijedan je potez od strane Dallas Recordsa koji je u isto vrijeme na tom formatu objavio još dva kultna izdanja, odnosno prvi i drugi album grupe Let 3.

Jedan od razloga zašto je vinil dobar izbor jest taj što je početkom devedesetih aparatura domaćih studija (pa tako i tadašnjeg Tivoli studija u slovenskoj metropoli, koji je (znakovito) nakon što je snimljen 'The Best Off' potpuno izgorio, bila prilagođena postizanju zvučnih standarda vinila i kazeta, a ne CD-a.

Stoga je ispravna i logična tvrdnja da je 'The Best Off' puno bolje i punije zvučao tada na kazeti nego na CD-u. CD mastering (usklađivanje audio frekvencija za CD produkciju) je početkom devedesetih još uvijek bila tehnologija u povojima na ovim prostorima. Album na vinilu stoga pruža istinsku informaciju kreatora, i zvuči točno onako kako je zamišljeno da zvuči.

Pored toga raspored pjesama je rađen za A i B stranu. 'Lopov Jack' jednako efektno raspleše B stranu , kao što 'Svijet za nas' upečatljivo otvori album. Puno znači što je u takvoj situaciji 'Moja voda' na četvrtom, a ne na devetom mjestu, kao što je na CD-u. Album danas uistinu podsjeća na best of izdanje grupe.

Sve autorske pjesme su odoljele zubu vremena, što je prava rijetkost, a i dalje zvuče svježe. Čak i skeptični Damir Urban koji u posljednjih nekoliko godina duboko ruje po svojoj psihotičnoj nutrini, u potrazi za još jednim 'Žena dijete' albumom, ali ne baš uspješno, mora priznati da je kreativnost i fluidnost 'The Best Off' albuma nešto što se računa u rijetke petke u životu jednog glazbenika.

'The Best Off' nije jedan od deset, već jedan od pet krucijalnih albuma domaćeg rocka. Imati ga na vinilu je itekako opravdani kult(ur)ni snobizam.

George Benson 'Songs And Stories' – Ocjena: 7/10
(Concord Music / Universal, 2009.)

Karijera jazz i pop gitariste i pjevača Georgea Bensona traje već više od četrdeset godina. U tako dugačkom i aktivnom periodu postizao je vrhunce u karijeri nekoliko puta, za što je bio i okrunjen najvišim priznanjima poput Grammyja. Na svom prepoznatljivom stilu je također dugo radio, ali on u današnje vrijeme nije više progresivan, kao što je bio 1976. kad je objavio svoj legendarni trostruko platinasti album 'Breezin'', na kojem je pomirio jazz i tadašnji pop.

Danas je to glazbeni stil koji se bez problema uklapa u repertoar hotelskih glazbenika (naravno u onim hotelima od 4 i više zvjezdica). 'Song And Stories' je još jedan u nizu Bensonovog uglađenog i atmosferičnog spoja popa, jazza, bluesa i soula. Uglavnom je riječ o standardima iz velike američke pjesmarice, tako da je pjevanje pojedinih refrena slušatelju zagarantirano već i s prvim slušanjem albuma.

Produkcijom su se bavili dobri Bensonovi prijatelji John Burk i jedan od najboljih jazz basista današnjice Marcus Miller koji je Georgeu napisao i pjesmu 'Exotica'. Ona zajedno s 'Rainy Night In Georgia' Tonyja Joea Whitea i 'A Telephone Call Away' Billa Withersa u kojoj gostuju pjevačica Lalah Hathaway i saksofonist Gerald Albright predstavlja izvođački vrhunac albuma, koji je općenito gledano sigurna i ugodna glazbena vožnju.

'Song And Stories' nije neophodno izdanje za kućnu kolekciju, ali svakako nije jedno od onih koji je kvalitativno osiromašuje, dapače, pravi izbor za istinske ljubitelje lakih nota. No i za njih se prije preporuča da nabave 'Givin' It Up', prethodni album iz 2006. na kojem je Benson ostvario uspješnu suradnju s Al Jarreauom.

Basement Jaxx ' Scars' – Ocjena: 6/10
(XL Recordings / Dallas Records, 2009.)

Laboratorij zvuka Simona Ratcliffea i Felixa Buxtona ovaj put nije izbacio dobar glazbeni spoj. Peti album 'Scars'može se usporediti s maštovitije sklopljenim prethodnikom 'Crazy Itch Radio', i to kao lošiji nasljednik. 'Crazy Itch Radio' je bio eksplozivni i šaroliki plesni paket. 'Scars' je na tragu toga sklopa, ali je neujednačen i stilski rastrzan. Ne može se uhvatiti ritam cijelog albuma. Stječe se dojam da je sve (od agresivne elektronike do surf balada) prije nabacano, nego pažljivo slagano.

Pored toga i Ratcliffe i Buxton nisu krili razočarenje u medijima što nisu uspjeli dobiti Grace Jones kao gošću na projektu. Točno se osjeti da su za nju imali pripremljenu pjesmu 'Day Of The Sunflowers (We March On)' i koja bi definitivno bila hit, da je legendarna vamp pjevačica stala za mikrofon. U konačnici elektro duo se možda odlučio za najgore moguće rješenje – Yoko Ono.

Lennonova udovica osim što ima ograničene pjevačke sposobnosti je ovog puta pokušala oponašati stil Grace Jones, što se pokazalo kao potpuni promašaj. Ono što je trebala biti noseća skladba, pretvorilo se u blijedu sprdačinu, do te mjere da naredna šaljiva 'What's A Girl Gotta Do' koju na tragu gipsy swinga izvodi Lisa Kekaula zvuči kao apsolutni hit.

Yoko Ono je zvučno ime, ali se i pokojni Lennon opekao svaki put kad joj je dozvolio prilazak mikrofonu. OK, on je bio zaljubljen, a što je bilo Ratcliffeu i Buxtonu? Mora da potonjeg još uvijek drži PTSP od incidentna koji je od pljačkaša proživio tijekom vožnje na biciklu. Kako je sam priznao za Australski Rolling Stone, ta epizoda je ostavila duboki ožiljak u njegovoj psihi, pa je čak i album po tome dobio naziv. Uz uspješan oporavak Felixu, treba Bassement Jaxxu zaželjeti i više sreće na idućem albumu, jer ovog puta od 14 pjesmama nisu uspjeli iznjedriti niti jednu vrijednu pamćenja i spomena.

Ian Brown 'My Way' – Ocjena: 9/10
(Polydor / Universal Music, 2009.)

Mogu se Liam Gallagher i Richard Ashcroft natjecati u napuhanosti i nedodirljivosti u intervjuima i izjavama, ali Ian Brown je definitivni šampion u odnosu na njih kad je uobraženost u pitanju. Samo on mrtvo hladno može izjaviti da je dobar omen što je album 'My Way' miksao u trenutku kad je Michael Jackson umro, jer kako kaže: 'My Way' je bio inspiriran Jacksonovim 'Thrillerom'.

Stoga povlačenje paralele između smrti kralja popa i sretne okolnosti za miksanja albuma je nešto što ima smisla uvrnutom genijalcu poput Browna. Jackson je bio također uvrnut na svoju stranu, pa ne treba sumnjati da se takve valne duljine u nekoj konačnici podudaraju i jedna drugu razumiju. No to nije kraj. Brownov ego trip možda još bolje ocrtava činjenica što je pjesmu 'Stellify' koja otvara album, originalno radio za Rihannu, ali je izrazito zadovoljan time kako je ispala, odlučio zadržati je za sebe, uz obrazloženje da je to predobra pjesma za nju. Uistinu nema mu ravnog.

No iako se po ovom uvodu čini da je riječ o potpunom psihičkom bolesniku, Ian Brown ipak je svjestan svoje genijalnosti, zna prepoznati kvalitetu u svom radu. Možda je lud, ali nije lažljivac. Istina je da je 'Steellify' ultimativni pop hit, i da je kojim slučajem Rihanna otpjevala tu pjesmu, vrlo je vjerojatno da bi se radilo o novoj 'Umbrelli'. A također je kreirao zavidno zanimljiv pop album, pa bi se još moglo povjerovati da je duh Michaela Jacksona prije odlaska Svetom Petru proletio kroz miks pult kroz koji se 'krčkao' 'My Way'.

Nakon odličnog otvaranja s 'Stellify', 'Crowning Of The Poor' zvuči kao da je križan stil Jay-Z-ija i Dizzee Rascala. Dakle crni ritam, ali bijeli vokal – hrabra egzotika koja tenziju iščekivanja podiže na viši nivo. 'Just Like You' je udarnički dance floor singl, a nakon nje obrada Zagera i Evansa 'In The Year 2525' uspostavlja čvrstu poveznicu između Brownovih rock korijena i sadašnje pop realnosti. Istinsko zakucavanje koje starijoj publici izvlači osmjeh na lice, dok oni mlađi dobivaju edukativni moment iz zlatne prošlosti.

Nakon čistog elektro beata s početka albuma, 'In The Year 2525' je prva na kojoj zagrmi pravi bubanj. Peta po redu je balada 'Always Remember Me' koja evocira zvuk osamdesetih na način svojstven imenima poput tadašnjeg U2-a, i Simple Mindsa, a Brown jednako uspješno to ponavlja i u 'For The Glory'.

'Vanity Kills' opet pogađa na pravo mjesto svojom fluidnom hitoidnošću, a aranžmanska promjena u kojoj su gitare, klavir i bubanj preuzeli glavnu riječ došla je potpuno neprimjetno. Povratak u elekro minimalizam uspješno je izveden u 'Marathon Man' i dodatno rasplesan u retro maniri 80-ih u 'Own Brain'.

Za 'Laugh Now' bi se moglo pomisliti da je bio još jedan singl namijenjen Rihanni, ali i da je i taj zvučao predobro za ustupanje. Predzadnja 'By All Means Necesary' bez obzira na moćnu epiku aranžmana neodoljivo podsjeća na vremena The Stone Rosesa.

Kraj pripada soul baladi 'So High', jednostavnoj, ali snažnoj jednako glazbeno i tekstualno. U njoj Browno nadmeno podbada svoje brojne kolege uz riječi 'Bye Bye, All The Mercenaries, Bye Bye, You Sold Your Soul So High…' U tom trenutku poentira na pravi način i čini uspješni kopernikanski obrat. On, kojeg svi drže za nekoga s glavom u oblacima, ispada da čvrsto stoji na zemlji, stvara konkretno i onoliko koliko mu kreativnost dopušta. To mu uistinu daje za pravo da s visine može pišati po plaćenicima koji skupo naplaćuju svoje trikove. Pa sad tko je tu umjetnik i tko je uobražen?

Prijašnje recenzije: Debitantski albumi domaćih snaga: Sheitans i We Come One