Možda je upravo razmišljanje 'da ga vidimo dok je još živ', između ostalog, potpomoglo da Boogaloo bude ispunjen kao rijetko kad prije. Jer, iako Johnny Winter ima 'tek' 64 godine, legenda se ne drži baš najbolje. Godine raskalašenog života, ovisnosti i životni brodolomi, načeli su ovog blues gitaristu, kojega noge polako izdaju. No, zato su mu prsti i dalje u iznimnoj formi.
Pročitajte i ovo
I to je bio još jedan razlog zašto više ni igla ne bi stala sinoć u Boogaloou. Čuti izvorni hard blues iz ruku i glasa glazbenika koji je sinonim za taj žanr, bilo je nešto što se ne bi smjelo propustiti.
I upravo zato što je na taj način razmišljao svaki roker koji drži do sebe, gorepotpisanom novinaru ulaz je bio zapriječen. Iz sigurnosnih razloga. Bilo je oko 22.15 sati i klub je bio krcat. Toliko krcat da je organizator odlučio staviti ključ u bravu. Odnosno, zaštitare na ulaz.
Zvukovi Johnnyjeve slide gitare dopirali su do dvorišta kluba, dok su naša natezanja s redarima na ulazu još trajala. Nakon nekoliko SMS-ova uspjeli smo probiti prvu barijeru, no stigli smo samo do predvorja. Bolni Johnnyjev blues vokal probijao se do nas, ali u dvoranu se nije moglo. Mješavina blues rocka i southern zvuka, stila koji Winter 'fura' cijeloga života, moćno je ispunjavala čitav prostor i hipnotizirala prisutne.
Znoj, dim i valovi paklene vrućine bili su idealno ozračje i za Hendrixovu 'Red House', koja se razlijevala klubom. No, prostora za uživanje nije bilo - u paklu Boogalooa trebalo se ponajprije koncentrirati na očuvanje vlastitog života.
Ipak, vidjeti razrokog albino starca s gitarom u ruci, bio je preveliki izazov. Dok je Johnny Winter izvodio Dylanov klasik 'Highway 61 Revisited', a publika mu oduševljeno i neartikulirano to odobravala, pokušali smo se probiti na balkon. Gdje je dosta komplicirano ući, ako novinar kod sebe nema novinarsku iskaznicu.
Nakon već prokušane sheme - red nagovaranja, red SMS-ova - dogurali smo do 'svečane lože' kluba Boogaloo, dok je trajao Winterov gitaristički 'monolog' u stilu 'nabrijanog' B. B. Kinga. Iz pričje perspektive konačno smo ugledali Johnnyja, dugokosog, bijelog i istetoviranog bluesera, koji je, uz pomoć kolega iz benda, pokušavao ustati sa stolice.
U trenutku kad smo ga konačno imali na dlanu, starac, kojemu su pjesme posvećivali i Beatlesi i Stonesi, odlučio je završiti koncert. U 22.40 sati. Što je za njegove godine i fizičko stanje, valjda sasvim razumljivo. Istrošeni majstori poput Wintera trebali bi prije ponoć biti u krevetu, a nadobudni novinar koji je zaključio da koncert sigurno neće početi prije deset, naučio je lekciju.
Uzalud je preznojena publika dozivala Johnnyja na pozornicu. Gitarist je teškom mukom, šepajući i pridržavajući se za članove pratećeg benda, odlazio s bine i bilo je jasno da u njegovim nogama više nema snage za povratak. Koncert je, kažu, trajao punih sat vremena.
Dovoljno da bi se moglo naslutiti kako je to izgledalo nekad - kad su aktualni bili Winterovi furiozni sessioni s Hendrixom, a najpoznatiji albino blueser u naponu snage.
-
Penava poručioNestao spomenik koji veliča četničkog vojvodu: "Tko god ga je uklonio, znao je da dolazimo po njega"
-
Strašna tragedijaOtac ozlijeđenog mladića iz Knina: "Znamo to, a zna i policija"
-
Drama u EngleskojS bebom u automobilu naletio na ono što se činilo kao obična lokva vode, a onda je počeo užas
