Kolumna Marije Miholjek: Je li sramota biti pastir ili ne željeti raditi?

Pročitajte i ovo Kolumna Marije Župan Miholjek Kolumna Marije Župan Miholjek: Hrvaticama bi Copperfield skinuo kapu na triku preživljavanja Kolumna Marije Miholjek Zbog čvaraka i EU na boljem glasu!

Pa se tako iz Sinja sa skupa SDP-a zaorilo – 'Nije sramota ako je netko po zanimanju pastir, sramota je kada je netko političar, a prema narodu se ponaša kao prema ovcama.'
Eto i šefa – 'Ako nema pastira u Hrvatskoj, nećemo tjerati hrvatske građane da budu pastiri, uvest ćemo pastire, netko taj posao želi raditi.'

Radnici pred Zavodima za zapošljavanje ogorčeni. Sjela im najava samo tako da iskale svu frustraciju koja im se nakupila, da olakšaju dušu.

- Je li moguće da od vozača postanete pastir? Moguće, vozam se za ovcama. Vozim džip i čuvam ovce!
- Nek' premijerka bude pastirica, pa ću je ja pitati!
- Tolike sam godine radila, ostala bez posla, a sad bih još i ovce trebala čuvati!!!

Pa ministar Čobanković jučer objašnjava – '75 tisuća nezaposlenih nema stručnu spremu, nego dapače, ima adekvatnu spremu za posao pastira i mislim da je to malo previše medijski eksponirano da bi Hrvati trebali biti pastiri, ne. Hrvati bi trebali raditi na svim onim poslovima koji im stoje na raspolaganju.'

Naravno da je jasno kako nije sramota čuvati četveronožne životinje, biljojede, preživače, kojima tijelo prekriva vuna, kao što nije sramota pošteno raditi bilo koji drugi posao. Jasno je kako država treba težiti da joj građani više ulažu u obrazovanje, ali ne možemo zažmiriti ni na činjenicu da se s pet razreda škole ne može raditi u banci. Jasno je isto tako da zaklinjanje mnogih – radit ću bilo što samo da se maknem s burze - u stvarnosti često jednostavno ne drži vodu.

Treba li nam doista uvozna radna snaga za neke poslove ili je od teškog fizičkog rada koji ne zahtijeva stručnu spremu, ali traži izdržljivost, ipak bolji red na Zavodu za zapošljavanje od mjeseca do mjeseca?

Razgovaram jučer s gospodinom Slavkom koji je u međuvremenu prešao na ekološku proizvodnju, što znači dodatna ulaganja, ali uvjeren je da će mu se sve isplatiti. Sin mu privodi kraju studij stočarstva. Stručna znanja plus iskustvo trebala bi biti dobitna kombinacija za širenje proizvodnje. Samo, kaže Slavko, treba mu pouzdan radnik, a plaćao bi ga do pet i pol tisuća kuna na mjesec. Svi su pokušaji bili kratkoga vijeka, jer nitko, čvrsto je uvjeren, ne želi zasukati rukave, ali još nešto… Prepričao je situaciju kada je imao smrtni slučaj u obitelji i svojski se namučio da nađe zamjenu za dva dana. Kada je istog tog čovjeka, koji inače nema školu i živi od socijalne pomoći, pitao da ostane raditi, da će ga prijaviti itd. – odgovor je bio 'Sve je to dobro, ali šta ću ako me netko vidi?' Zanimljivo je i to da mu je na pola godine došao raditi čovjek iz Primorja s dva završena fakulteta. Ostao je dok mu se nije otvorila prilika za posao. Išao je, kaže Slavko, i na burzu, ali bez uspjeha.

Ne znam je li Jadranka Kosor požalila nakon sjednice Vlade, ne zato što je rekla da dio nezaposlenih treba promijeniti stav prema određenim poslovima i prihvatiti stanje na tržištu, već zato što je od svih mogućih zanimanja izdvojila baš pastire. Kao stvoreno da u tjednu za nama lička pramenka, paška, creska, istarska ovca, dubrovačka ruda, merino i ostale pasmine – ni krive ni dužne postanu objekt izbornog šamaranja. A tek je počelo. Tko li će se na kraju godine hvaliti da ima i sitog vuka i sve ovce na broju?