Tužna obljetnica: ''Ljudima dođe da si puknu metak u čelo, a oni slave?!''; ''Idu na groblje iz kontejnera''

''Jako je teško i tužno'', najčešći su komentari stanovnika Banovine koji već godinu dana preživljavaju, a ne žive. Razorni potres nije samo uništio domove, već i nadu da će krenuti obnova i da će se useliti u nove domove.

Pročitajte i ovo Čeka obnovu VIDEO/FOTO Pao veliki komad pročelja sa zgrade na glavnom zagrebačkom trgu: "Dobro da nije nekome po glavi" PRVA GODIŠNJICA POTRESA Plenković obišao kontejnere nakon što su ga prosvjednici izviždali, a poletjela je i gruda snijega: ''Sve je to dio našeg posla, ja to poštujem''

''Živim i dalje u kontejneru. Imala sam svoj stan u zgradi, u centru. Sad imam 70 godina i ne nadam se da ću dočekati novi stan jer je zgrada srušena'', tužna je Jelena Katičić iz Petrinje.

Ksenija Grmuša, čiju su kuću nakon potresa morali srušiti, uvjerena je da ne bi imala krov nad glavom da nije bilo donacija. ''Moja dva unuka su izgubila djetinjstvo. Pokušavam vjerovati da će u proljeće krenuti obnova. Mora krenuti. Niko nas nije rasporedio niti išta dao. Sve smo dobili od donatora. Kontejneri bez vode i mobilnu kućicu sam dobila preko žene iz Dubrovnika. Bez njih ne znam što bi bilo'', razočarana je Grmuša.

Oni koji ipak vjeruju da će se nešto promijeniti, smatraju da će početak obnove čekati godinama. ''Mislim da se u godinu dana nije puno toga konkretno napravilo. Ono što je trebalo biti privremena situacija da se ljudi sklone dok se ne nađe trajno rješenje nažalost će trajati godinama. Ljudi nemaju dostojanstva jer izlaze izvan kontenjera da bi otišli u zajednički kontejner gdje je wc, tuš, veš mašina - i to po kiši, hladnoći'', kazala je Antonija Basarac čija je kuća dobila zelenu naljepnicu. Dodala je da se u u Sisačko-moslavačkoj županiji ne može zaraditi dostojanstvena plaća s kojom bi netko sam mogao isfinancirati obnovu.

''Oni slave? Ljudima dolazi da si puknu metak u čelo''

Stanovnici kažu da to nije ni život, već preživljavanje. ''Ovo je tuga, jad i čemer. Ovo je preživljavanje. Živimo kao miševi u rupama, svaki novi dan po još jedno razočarenje. Oni slave? Što slave, nije mi jasno? Dok ljudima dolazi da si puknu metak u čelo i okončaju muke, oni slave'', ljuta je i razočarana Suzana Milakara.

Brojna su pitanja koja ljude muče već godinu dana. Svakodnevno. ''Zašto su sve zakomplicirali i zašto se nijedna kuća nije napravila, a toliki su novac povukli iz EU-a. Zašto smo napušteni i zaboravljeni? Zašto su toliko zakomplicirali s papirologijom? Zašto godinu dana živimo u uvjetima koji nisu dostojni ljudskog života?'', pita se Milakara.

Smatra da se od donacija moglo napraviti barem 100 kuća. ''Samo od građevinskog materijala se moglo izgraditi. Sve je pokradeno preko noći. Gdje je otišlo? To više nitko ni ne pita. Silni novac koji je doniran na račun države. Itekako se moglo, ali nije. Pusta obećanja'', kazala je Milakara za DNEVNIK.hr i priznala da plače svakodnevno već dva tjedna.

''Ne znam kako ću današnji dan psihički izdržati. Što se više bliži 12:19, sve mi je gore. Suze, tuga, bol, očaj i patnja'', emocije su koje svakodnevno proživljava.

Da stvar bude gora, doživjela je neugodnu situaciju kada se uputila u stambeno zbrinjavanje za smještaj preko zime. ''Vikale su na mene i na moju kćer. Jedna se derala da ušutimo i ne tražimo ništa. Rekla je da živimo u hotelu s pet zvjezdica. Moja kći se doslovno tresla dok se jedna žena derala. Meni je bilo teško, u grlu me stegnulo, suze su mi se slijevale niz lice'', prisjeća se Milakara koja je samohrana majka. Dodaje da su prijetile da će joj, ako dobije smještaj, taj isti oduzeti u travnju.

Kaže da se kći toliko uplašila da ju je zamolila da više ne pokušava dobiti smještaj jer se boji da će joj se nešto loše dogoditi. ''Nisam to prijavila policiji jer sam se bojala, a s rogatim se nije za bosti. Iskreno, mislim da tu policija i ne bi reagirala. Ovdje je kao divlji zapad'', razočarana je.

Poziva vladajuće da dođu živjeti u mobilnoj kućici. ''Bila mi je susjeda koja se prepala i skočila jer je mislila da je potres. Rekla sam joj da se smiri, da nije potres, nego da radi veš mašina. Pitala me jel to tako uvijek, što sam joj potvrdila'', prepričava nam Milakara.

Kućica je ostavljena na samo četiri grede i konstantno se osjeća kao da će skliznuti s njih. ''I tako ćemo živjeti tko zna koliko godina'', boji se Milakara.

''Osjećamo se izdano! Želimo ostavku''

I dok se vladajući hvale da obnova teče dobro, ljudi diljem Hrvatske se okupljaju i pomažu potrebitima. Za današnji dan 20-ak volontera iz Splita, Zagreba i Petrinje pripremilo je 1500 obroka za stanovnike Banovine. ''Znaju da su osuđeni na limene kutije jer se ništa ne gradi. U svakom kontenjerskom naselju je najmanje 12 djece'', ističe volonterka Caritasa Martina Liković. ''Osjećamo se izdano. Želimo ostavku!'', jasni su volonteri ''Malih ljudi s velikim srcem'' koji neumorno pomažu stradalima.

Vladajućima poručuju: ''365 dana srušenoga grada, a 'Vi' nemate srama!''

Jedan od rijetkih koji je dobio mobilnu kućicu je Dragan Milić iz Gvozda. ''Uputio sam bezbroj mejlova i nitko nije odgovarao za dobivanje mobilne kućice. Preko Azre Šarić sam dobio broj od stožera. Nazovem i kažu mi da su moji mejlovi vraćeni iz Zagreba njima. Pitao sam ih zašto, a oni su rekli da nisam podnio zahtjev, kriv je Stožer civilne zaštite u Gvozdu'', prepričava nam Milić.

No, pomogla mu je, kako kaže, Dijana iz stožera koja ga je prijavila za dobivanje mobilne kućice te su sutradan došli iz civilne zaštite provjeriti gdje će je postaviti. ''Kontejner stiže 3.12, tri dana nakon  dolaze spajati vodu i odvod. ''Još uvijek čekam da mi struju s kuće prebace'', kazao je Milić koji je poslao, kako kaže, gomilu papirologije HEP-u.

''Ljudi umiru u kontejnerima''

Dogradonačelnica Gline Branka Bakšić Mitić je izrazito razočarana i tužna. ''Ovo što spominje ministar Darko Horvat... pa ja ću se rasplakati. Meni su prije tjedan dana tek obnovili dimnjak, nakon godine dana. Ljudi su očajni'', kazala je Mitić za DNEVNIK.hr i istaknula da neki ljudi još uvijek nemaju ni sanitarni čvor.

''Državni vrh je trebao danas doći s najmanje 50 ključeva po općini i reći - obnova je počela'', smatra Mitić. Napominje da ljudi umiru u kontejnerima. ''Ljudi koji se cijeli život muče i rade, sada idu u groblje iz kontejnera'', zaključuje Mitić.

Obnova - riječ koja se kod vladajućih i odgovornih provlači već godinu dana, u stvarnosti postoji samo kao izgovorenih šest slova ili par poteza na papiru. Pravi potezi nisu napravljeni ni na jednoj kući, a ljudi sve više gube nadu.